Deseti ševat: datum s kojim su počele velike promjene u Judaizmu

0

Na šabatno jutro, 28. siječnja 1950. godine, odnosno 10. ševata 5710. po židovskom kalendaru, preminuo je šesti Lubavičerski Rebe, rabin Yosef Yitzchak Schneersohn, sjećamo ga se po pravdi.

Njegov zet, Rebe, rabin Menachem Mendel Schneerson, sjećamo ga se po pravdi, bio je preplavljen tugom; mjesecima kasnije bi mu se na svako spominjanje njegova tasta zasuzile oči. Iako se očekivalo da će ga naslijediti te stati na čelo Chabad Lubavitcha, ulogu Rebea prihvatio je tek godinu dana kasnije.

No, odmah nakon njegove smrti odlučno je nastavio njegovu misiju – da dopre do svakog Židova, neovisno o tome koliko je geografski ili duhovno udaljen od svog naroda. Tako je već 10-ak dana kasnije poslao svog prvog izaslanika te je rabin Michael Lipsker postao prvi „šliah“ u Maroku.

Rebeovi poslanici

Slanje emisara u druge zemlje nesumnjivo je Rebeov revolucionaran doprinos židovskom životu današnjice te se bez pretjerivanja može reći da je promijenilo lice Judaizma u drugoj polovici 20. stoljeća.

Koncept je ujedno i dubok i jednostavan. Rebe je htio doprijeti do svakog Židova na svijetu te ga potaknuti na više predanosti svojoj vjeri. Ali takav je zadatak bio neizvediv za jedno ljudsko biće te je stoga okupio mnoštvo mladih muškaraca i žena te im dao u zadatak da djeluju u njegovo ime, da organiziraju seminare, košeriziraju kuhinje, okupljaju Židove na večeri za Pesah…

Emisar, odnosno šliah je postojeći koncept u zakonu Tore prema kojem jedna osoba može odrediti drugu koja će djelovati umjesto njega. Rebe je preuzeo taj koncept te ga transformirao u poziv i način života za stotine, a kasnije i tisuće mladih obitelji.

Rebe nije dozvoljavao da njegovi emisari bez razmišljanja prate njegove upute. Naprotiv, inzistirao je da njihovi programi i aktivnosti proizlaze iz specifičnih snaga i sklonosti izaslanika te specifičnih potreba i okolnosti zajednice u kojoj djeluje.

Prema svojim izaslanicima osjećao je i posebnu privrženost; kada je preminula njegova supruga, Rebecin, 1988. godine, njegov prvi zahtjev je bio da se o tome obavijeste njihova djeca, emisari. A prije nego što je napustio svoj ured na dan kada je doživio srčani udar (u ožujku 1992. godine), svoj stol, koji je uobičajeno bio pretrpan papirima i knjigama, je očistio, te na njemu ostavio samo jedan predmet: veliki album s fotografijama njegovih emisara.

Tri ljubavi

Rebe je formalno preuzeo vodstvo Chabad Lubavicha 17. siječnja 1951. godine (10. ševat 5711.), držeći tradicionalno predavanje hasidskog učenja – maamar – tijekom skupa povodom prve godišnjice smrti njegova tasta. Tom je prilikom rekao (slobodni prijevod):

Ovdje, u Americi, ljudi vole čuti da se stvari kažu u obliku „izjava“, po mogućnosti provokativnih i šokantnih. Ne znam je li to najbolji pristup, ali kao što su govorili naši mudraci, „kad dođete u grad, postupite prema njegovim običajima.“

Tri ljubavi – ljubav prema B_gu, ljubav prema Tori i ljubav prema bližnjem – su jedno. Međusobno se ne mogu razlikovati jer su suštinski iste. A s obzirom na to da su jednoznačne, svaka od njih utjelovljuje sve tri.

Ovo je naša „izjava“: vidiš li osobu koja ima ljubav prema B_gu, no nedostaju joj ljubav prema Tori i ljubav prema bližnjem, moraš joj reći da njezina ljubav prema B_gu nije potpuna. A kada vidiš osobu koja voli samo svog bližnjeg, moraš težiti da joj približiš ljubav prema Tori i ljubav prema B_gu – da njegova ljubav prema bližnjima ne bi trebala biti izražena samo pružanjem hrane gladnima i vode žednima, već i njihovim približavanjem Tori i B_gu.

Kad ćemo imati te tri ljubavi zajedno, postići ćemo Otkupljenje. Kao što je posljednje Izgnanstvo bilo uzrokovano manjkom bratske ljubavi, tako će posljednje i konačno Otkupljenje biti postignuto ljubavlju prema bližnjem.

Na tom je skupu Rebe također odredio ono što je trebalo postati „lajtmotiv“ njegovih učenja i aktivnosti: da je našoj generaciji povjeren zadatak da dovede do vrhunca samu svrhu stvaranja, koju hasidsko učenje definira kao „stvaranje prostora za B_ga u fizičkom svijetu.“. Naša će generacija, rekao je Rebe, najaviti Doba Mešijaha, eru dobrote i savršenstva koja je konačni cilj ljudskih tisućljetnih napora da se rasvijetli božanska slika na koju je stvoren.

Rebe o temi: „Što je Hasid?“
(Ljeto, 1962. godine, slobodni prijevod)

Petog Chabadovog Rebea, rabina Sholom DovBera jednom su priupitali: „Što je Hasid?“

Odgovorio je: „Hasid je lučonoša. Lučonoša hoda ulicama noseći plamen na kraju svog štapa te ide od svjetiljke do svjetiljke kako bi ih upalio. On zna da on ne daje svjetiljkama ništa što one već ne bi posjedovale – samo otkriva njihov potencijal za svjetlo.“

„Što ako se svjetiljka nalazi u pustinji?“, upitao je učenik.

„Tada moraš otići ondje i upaliti je. A kada upališ svjetiljku u pustinji, ona će prestati biti pustinja.“

„A što ako je svjetiljka u moru?“

„Tada moraš zaroniti u more i upaliti svjetiljku“

„Ali Rebe, ja ne vidim svjetiljke!“

„Zato jer ti nisi lučonoša.“

„Kako netko može postati lučonoša?“

„Učini sebe boljim i tada ćeš vidjeti svjetiljke među svojim bližnjima.“

I za kraj, poslušajte riječi Rebea o potencijalu koji leži u svakom Židovu. I ne zaboravite – svijet je B_žji vrt…

Izvor: Chabad.org, 1950: Leadership

Share.

About Author

Comments are closed.