Koliko je star Kadiš?

0

…i kada je postao molitva za ožalošćene?

To je nešto što zapravo ne možemo znati. Srž Kadiša, odgovor „Neka je Njegovo veliko ime blagosloveno zauvijek i svagda i svagda “ je zapravo stih iz Knjige Ezekijelove. U nekom trenutku to je postalo prihvaćen način odgovora u sklopu javne molitve. Talmud i suvremeni radovi opisuju taj odgovor kao uobičajeni prije gotovo dvije tisuće godina. Ali samo zbog toga što je to najraniji zapis to ne znači da je tada to i započelo.

Drevni Targum Jerušalmi na Toru, također napisan u vrijeme Talmuda, smješta ovaj običaj u vrijeme Jakova i njegovih sinova. On opisuje kako je Jakov pozvao svoje sinove da im kaže svoje posljednje riječi. Želio im je otkriti kraj dana, no uvidio je da ga je nebo spriječilo u tome. Pomislio je, „Možda jedno od moje djece nije dostojno“ i to je rekao svojim sinovima. Kazao im je, „Možda je jedan od vas odmetnuo od svoje braće u srcu svom i želi otići da bi služio drugim bogovima?“

Sinovi Jakovljevi odgovorili su kao jedan, „Čuj, Izraele, Vječni je naš B-g, Vječni je Jedan. “

A Jakov je odvratio, „Neka je Njegovo veliko ime blagosloveno zauvijek i svagda i svagda“.

Najvjerojatnije su tokom godina nastali i bili formalizirani različiti običaji, dodajući kontekst i sadržaj oko ovog standardnog odgovora zajednice, sve dok nije postiglo formu koju danas znamo kao „Kadiš“. Najstarija verzija „Kadiša“ je ona koju nalazimo u molitveniku Rav Amram Gaona iz 9. Stoljeća, ali ni to nam ne govori mnogo, pošto namnije poznat niti jedan Židovski molitvenik napisan prije njega. Ljudi u ona vremena nisu zapisivala stvari koje su bile uobičajena praksa i dobro poznate svima, poput dobro poznatih molitava i svakodnevnih običaja. Oni su ih pamtili i nisu uviđali potrebu da ih zapisuju. Na kraju krajeva, pergament je bio skupa roba.

Najraniji tekst koji postavlja vezu između molitava djeteta i stanja preminuloga datira iz oko 3. stoljeća. To je midraško djelo, Tanna D’bei Eliyahu. Tamo je zabilježena priča vrlo slična poznatoj priči o Rabi Akivi, no ona uključuje i Rabi Johanana Ben Zakaja, učenjak iz 1. stoljeća.

Jednom sam išao putem i naišao na čovjeka koji je sakupljao drva. Govorio sam mu, no on mi nije odgovarao ni riječi. Tek kasnije mi je pristupio i rekao: „Rebe, ja sam mrtav, a ne živ.“

Odvratio sam mu: „Pa ako si mrtav, što će ti ta drva?“

On mi je odgovorio: „Rebe, poslušajte me pa ću vam objasniti. Dok sam bio živ, moj prijatelj i ja provodili smo dane u činjenju grijeha na mom posjedu. Tako kada smo došli ovdje, odredili su nas za spaljivanje. Ja sakupljam drva i spaljujem svog prijatelja. Onda on sakuplja drva i spaljuje mene.“

Onda sam ga upitao: „Jesu li ti rekli koliko će trajati tvoja kazna?“

Našto je on odvratio: „Kada sam došao ovdje, ostavio sam iza sebe svoju trudnu ženu. Ja znam da ona nosi sina. Zato te molim, brini se za njega otkako se rodi pa sve dok mu ne bude pet godina. Vodi ga u školu da uči čitati i moliti. Jer u trenutku kada će on reći ‘Blagosloven je B-g blagosloveni’, bit ću uzdignut iz kazne Gehinoma.“

Iz te priče i priče Rabi Akive izgleda da se podrazumijeva da molitva djeteta može pomoći svom preminulom roditelju. Ali kada je postao običaj da siroče ili ožalošćeni kažu Kadiš?

Najraniji poznati navod nalazimo u djelu „Sefer haRokeah“ rabina Elazara iz Njemačke, iz 12-og stoljeća. Djelo iz 13-og stoljeća „Or zarua“ rabina Yitchaaka ben Moshea iz Beča spominje da u Njemačkoj i slavenskim zemljama (koje on naziva „Kanaan“)oni imaju taj običaj, dok ga u Francuskoj nemaju. A u „Vitrijskom Mahzoru“ kojeg su sročili Rašijevi (Rabi Šlomo Jichaki) učenici u Francuskoj, također nema spomena ovoga.

Znači li to da je običaj nastao u to vrijeme u Njemačkoj i slavenskim zemljama te se proširio od tamo? Činjenica da običaj prevladava među ne-europskim Židovima otežava prihvaćanje tog mišljenja. Vrlo se rijetko dešava da Židovi iz Sjeverne Afrike i s Bliskog Istoka prihvate običaj osobit za europske Židove. Možda je to tijekom dugog vremena bio zajednički običaj u mnogim zemljama, ali ga Francuska jednostavno nije prihvatila. I ponovo, ne možemo znati sa sigurnošću.

Da li činjenica da raniji kodifikatori kao što su Majmonides i Alfasi ne spominju da ožalošćeni govore Kadiš znači da to još nije postalo običajem u njihovoj zemlji? Ne nužno. Oni uglavnom spominju samo one stvari na koje obavezuje Talmud. Govorenje Kadiša za preminulog roditelja možda je nastao na provincijalniji način. Ili je možda bio toliko dobro poznat da pisci Talmuda nisu osjećali potrebu da ga spomenu a kasniji su kodifikatori samo slijedili taj primjer.

Kakva god povijest bila, govorenje Kadiša žalobnika postalo je univerzalni običaj neđu Židovima u svim zemljama. Pravilo je da kada se Židovski narod kao cjelina složi oko nekog pojedinog običaja (poprilično čudo samo po sebi), taj običaj postaje zakon jednako tako vrijedan i obavezujuć kao i onaj kojeg je B-g dao Mojsiju na Sinaju – čak i više. Roditelj, čak i onaj koji je veliki umjetnik ili izumitelj, će uvijek paziti na kreativna djela svoga djeteta više nego na svoja vlastita. Tako, također, i B-g Izraela, pazi na običaje koje je Njegov narod stvorio u Njegovo ime više nego na bilo koji od zakona koji je On dao nama.

Share.

About Author

Comments are closed.