Šabat kod obitelji Zaklas

0

Imao sam divnu večer: Rabbi Pini pozvao me je da s njegovom obitelji provedem večer na Šabat.

Odavno već nisam imao tako ugodnih par sati.

Više je tome razloga: ozračje koje stvara sama ta obitelj uronjena u njihovu tradiciju koja je, i o tome valja kazati koju riječ, beskrajno zanimljiva jer je cijelo vrijeme dvojaka: spiritualna koliko to samo hasidska tradicija može biti, a opet prepuna ovozemaljskog, i opet koliko to samo Hasidi znaju u svom panteizmu slaviti sve po Bogu stvoreno.

Jednako tako interesantna je susretljivost pri svakom dodiru s onim dijelom te tradicije koji je nevježi, kakav ja uglavnom jesam, nepoznat: iako je i večera na Šabat prepuna simbolike, Rabbi Pini i njegova supruga, Raizel Zaklas, usporedno na najjednostavniji način objašnjavaju najdelikatnije okolnosti i nijanse onog dijela večere koji je ritualiziran, pa je sve ne samo lako pratiti, nego sam s užitkom uzeo udjela u pjevušenju ili barem praćenju pjesma i svemu što je slijedilo.

Posebna je čar to svjetlost, prisutna na stolu, koji mora biti uredan, bogat, pun jela, jer po povratku iz sinagoge, Rabbi na ramenima donosi dva anđela: jednog dobrog, a drugog, ha, recimo: ne manje dobrog. Ta dva anđelka tu su kao inspektori: ako je sve postavljeno i pripravljeno kako treba, dobri anđeo kaže: Neka tako bude i sljedećeg Šabata!, a bad guy mora kazati: Amen!; ako pak veš-mašina radi, djeca nisu uredno očešljana i odjevena, da ne duljim: ako je Šabat dočekan nedolično, tada zločesti anđeo kaže: Neka tako bude i sljedećeg Šabata!, a dobri se mora složiti: Amen! Gospođa Raizel Zaklas, koja je ljubazno ali silno znalački cijelu večer objašnjavala i najtananije nijanse raznih aspekata hasidskoga učenja koje sam, kako mi se što nametalo ili pak padalo na pamet, tematizirao, zastala je upravo kod ovog izuzetnog obrata: iako su rečenice iste, situacije su stubokom različite, i, sada je i teološko pitanje: Zašto dobri anđeo mora kazati: Amen!, dakle “neka tako bude”, tj. zašto se mora složiti sa zlim anđelom. Ja sam natuknuo da je moguće riječ o stanovitoj kazni, ali ne nekoj dodatnoj, izvanjskoj, već je za zlog anđela po sebi satisfakcija da obitelj ne slavi Šabat kako dolikuje, što je iz perspektive dobroga anđela dovoljna kazna za one koji ne slijede propise vjere: ako čovjek živi kao svinja, ne treba mu veća kazna, ili, već je sam takav život eo ipso život čovjeka koji je kažnjen time što ne živi životom dostojnim čovjeka, što ne participira, kao duhovno biće, u svetosti.

Moram priznati da je ovu moju improvizaciju i Rabbi saslušao sa zanamnjem, iako sam je iznosio s najvećim mogućim oprezom, ali ne zbog Rabbi Pinija i gospođe Zaklas: ne, oni su, rekoh, koliko striktni u svojoj vjeri toliko i otvoreni spram tuđeg mišljenja, no ogromna literatura po policama na zidovima sobe u kojoj smo večerali, jednostavno mi se smiješila: zaista, ako postoji pogrešno mjesto za nagađanja o bilo čemu, onda je to dom Rabbija, ne samo Zaklasa, jer, u srži je same židovske tradicije istumačenost i kodificiranost svega što vam uopće može pasti na pamet: narod Knjige upravo u tome, u tom čudesnom Opusu i temelji svoju mudrost, postojanost, pa i svoju egzistenciju.

U dnu police, ispod Talmuda, izvornik je Zohara, u šest, sedam knjiga; jasno da smo razgovarali i o Rashbiju, Simeonu bar Yochaiju, dotaknuvši se neminovno i Kabale i njenog fundamentalnog i formativnog značenja u hasidizmu.

To je pak posebna priča: u životu sam imao nekoliko puta takvu prigodu, pričati o meni bitnim stvarima s ljudima koji su ovlašteni da o njima govore, koji nisu akustici, oni koji su nešto o nečemu doznali, pa eto, pričaju što im pada na pamet: recimo, o onoj filozofiji koja je mene zanimala, tako sam razgovarao s Ciprom; sada sam pak bio u prigodi razgovarati o Kabali ne s lokalnim mistikom, nego s hasidskim Rabbijem i, što me posebno fascinira, gospođom Zaklas koja izuzetno pozvano i znalački razgovara o toj temi. Neobičan je trenutak kad kažeš riječ “ruah” ili “sefirot” a preko puta tebe je netko tko nije tvoj prijatelj s godine, pa da vi tu sad nešto jedan drugome cesare i vojvodo, a vrlo dobro znadete da ste obojica diletanti: ne, preko puta tebe je netko tko to zna, tko je sav sazdan od te tradicije, i tko ima obratan problem: da hebrejsku misao, prašnjavu od vjekova, koja se izgovarala šaputavim usnama nebrojenih, prevede i mome uhu, koje o tome manje ili više znade konceptualno, ali za koga, uz svu žarku želju, Kabala ipak predstavlja čudo židovskog genija u koje nema nikakvog (o)lakog pristupa.

Samo…

Čim se zadubite u takvo što, hasidi imaju lijepu navadu da taj intelektualni misticizam pretvore u slavljenje života: u neku melodiju, u osmijeh, u uživanje u ciki dječice, i to je zapravo prava rasvjeta ove večeri: na primjer Mendi, jedan od sinova, koji je u dobi od jedanaest godina sve te police iščitao, koji je beskrajno pametno, karakterno i prima vista posebno dijete, besprijekornog odgoja, koje će na hebrejski prevesti u trenu ono što razgovaramo a za što nam ne dostaju hrvatske ili engleske riječi, i roditeljima objasniti što sam točno htio kazati tumačeći onu parabolu o anđelima.

Vesela, vedra, blažena, baš prekrasna večer!

Šabat šalom!

autor teksta: Romano Bolković

Share.

About Author

Comments are closed.