Lubavičeski Rebe, sjećamo ga se po pravdi, bio je nadaleko prepoznat po jedinstvenoj ulozi u definiranju židovstva u vremenu nakon Holokausta. No, što je Rebe rekao i podučavao o samom događaju?
Poput milijuna ostalih Židova njegove generacije, lubavičerski Rebe osobno je osjetio posljedice Holokausta. Njegov mlađi brat DovBer je streljan i bačen u masovnu grobnicu poput desetaka tisuća ostalih Židova u seriji njemačkih pokolja koji su uslijedili nedugo nakon okupacije grada Dnepropetrovskog u jesen 1941. godine. Njegova voljena baka te ostali članovi obitelji također su ubijeni. Rebeova supruga izgubila je mlađu sestru Sheinu koja je stradala u nacističkom logoru Treblinka zajedno sa suprugom i posvojenim sinom.
U svojim tekstovima i raspravama, Rebe odbacuje sva teološka objašnjenja Holokausta. Može li biti veće umišljenosti – rekao bi Rebe – i veće bezdušnosti, nego pružiti neki “razlog” za smrt i mučenje milijuna nevinih muškaraca, žena i djece? Možemo li si uzeti za pravo da pretpostavimo kako bi objašnjenje dovoljno skučeno da stane unutar ograničenja ljudskog uma moglo objasniti užas tih razmjera? Možemo samo priznati da postoje objašnjenja izvan ograničenog shvaćanja ljudskog uma. Prisjećajući se riječi svog punca, Rebe je govorio: Nije na meni da opravdavam B_ga za Holokaust. Samo On može odgovoriti na pitanje zašto je dozvolio da se sve ovo dogodi. I jedini odgovor koji ćemo prihvatiti, rekao je Rebe, jest trenutno i potpuno Spasenje koje će zauvijek protjerati zlo s lica zemlje te dovesti na vidjelo stvarnu dobrotu i savršenstvo B_žje kreacije.
Onima koji su tvrdili da Holokaust opovrgava B_žje postojanje ili Njegovu providnost u našim životima, Rebe je odgovarao: Naprotiv, Holokaust pokazuje da nije moguće imati vjere u ljudski moral. U prijeratnoj Europi, Nijemci su predstavljali utjelovljenje kulture, znanstvenog napretka te filozofskog morala. Ti isti ljudi počinili su najopakije zločine u ljudskoj povijesti! Ako ništa drugo, Holokaust nas je naučio da je moralan i civiliziran život moguć samo kroz vjeru i prihvaćanje B_žanskog autoriteta.
Rebe je također rekao: Naše ogorčenje, naše neprestano izazivanje B_ga zbog svega što se dogodilo – to je samo po sebi najsnažnija potvrda naše vjere u Njega i Njegovu dobrotu. Jer, kad u podlozi svega ne bi postojala ta vjera, zbog čega bismo osjećali ogorčenje? Zbog slijepog djelovanja sudbine? Nasumičnog rasporeda kvarkova od kojih je sačinjen svemir? Samo zato jer vjerujemo u B_ga, jer smo uvjereni da postoje dobro i zlo te da dobro mora, a u konačnici i hoće, pobijediti, mi vičemo poput Mojsija: “Zašto si, moj B_že, učinio zlo svom narodu?!”
No, najvažnija stvar vezana uz Holokaust, prema riječima Rebea, ne odnosi se na to razumijemo li ili ne što se dogodilo, pa čak niti na koji ćemo način obilježiti sjećanje na žrtve Holokausta. Ako dozvolimo boli i očaju da nas obeshrabre od podizanja nove generacije Židova s jakom predanošću židovstvu, tada će Hitlerovo “konačno rješenje” biti realizirano, ne dozvolio B_g. Ali ako obnovimo, ako podignemo na noge generaciju ponosnu na svoju vjeru i predanu židovstvu, to će biti naša pobjeda.