Uzvišeni sluga
Ako sam samo za sebe, što sam ja?
Talmud, Šabat 21b
Prve večeri Hanuke samo jedan plamen na desnom kraju menore osvjetljava noć.
Jedan plamen? Nisu li dva?
Dva? Oh, mislite na šamaš. On je samo sluga i njega se ne broji.
Iz noći u noć šamaš poslušno izvršava svoj zadatak i pali svijeće. Srdačno dočekuje novopridošle koji zauzimaju svoja mjesta svake večeri po jedan više: dva plamena, tri plamena, četiri plamena… Šamaš ih oživljava i budno promatra hoće li netko posustati i ustrebati dodatnu svjetlost.
Ipak, šamaš se ne broji. Iako daje drugima svjetlost, on sam nema status svjetla Hanuke.
No unatoč tome – zapravo, zbog toga – šamaš nadvisuje sva ostala svjetla na menori. Potisnuti sebe kao izvor svjetlosti da bi se rasplamsala svjetlost u drugima – od toga nema veće vrline.
Obaveza donošenja svjetla svijetu
Ulomak iz pisma Lubavič Rebea, rabina Menachema M. Schneersona
… Hanuka, svečanost svjetlosti, priziva u sjećanje više od 2100 godina staru pobjedu vojno slabog, ali duhovno snažnog židovskog naroda nad moćnim snagama okrutnog neprijatelja koji je poharao Svetu zemlju i prijetio da će nju i njezin narod gurnuti u tamu.
Ta čudesna pobjeda, koja je vrhunac imala u ponovnom posvećenju oskrnavljenog Hrama u Jeruzalemu i paljenju ugašene menore, od tada se svake godine proslavlja paljenjem hanukije kao simbola i poruke o pobjedi slobode nad ugnjetavanjem, duha nad materijom, svjetlosti nad tamom.
Svevremena je to i umirujuća poruka jer su sile tame uvijek prisutne. K tomu, opasnost ne prijeti uvijek izvana; često se u blizini kuće skriva u obliku podmukle erozije vjekovnih vrijednosti i načela, temelja svake časne ljudske zajednice. Suvišno je reći da se tama ne tjera metlama i šibama nego paljenjem svijetla.
Svjetlost Hanuke vrlo jasno upozorava da se svjetlost prvo unosi u vlastiti dom i obitelj jačanjem i širenjem svjetla Tore i micvot u svakodnevnom životu. Baš tako se i svjetla Hanuke pale iz dana u dan – svakog dana po jedno više. Iako kreće od doma, u njemu se ne zaustavlja. Takva je priroda svjetla – kad ga netko zbog sebe upali, korist imaju svi u njegovoj blizini.
Priča o Hanuki
Pod sirijskom upravom
Prije više od 2000 godina, poslije smrti Aleksandra Velikog, grčko se carstvo raspalo, a područje Izraela postalo dio sirijskog carstva kojim je vladala Seleukidska dinastija. Antioh III je bio kralj Sirije od 3538. god. do 3574.god. (222.-186. p.n.e.). Nakon uspjeha u ratu s egipatskim kraljem Ptolemejem, Antioh je pripojio Izrael svom carstvu. U početku je bio naklonjen Židovima i odobravao im povlastice. Međutim, kad su ga Rimljani porazili i nametnuli neumjerene poreze, da bi pribavio zlato koje su zahtijevali, breme je prebacio na narode svog carstva. Poslije njegove smrti, njegov sin Seleuk IV još je više ugnjetavao Židove.
Kao što su izvana nadirale nevolje, tako je judaizam bio ugrožen i iznutra jer je utjecaj „helenista“ – onih koji su prihvatili idolopoklonstvo grčko-sirijske kulture – počeo rasti. Johanan, Veliki svećenik, naslutio je opasnost od tog utjecaja u Svetoj zemlji. Za razliku od judaizma koji naglašava Božansku istinu i moralnu čistoću Tore koja se spustila sa Sinajskog brda, grčki ideal je bila vanjska ljepota. Agresivno helenističko promicanje grčke kulture predstavljalo je ozbiljnu prijetnju svetoj stazi koja je održavala židovski narod tijekom povijesti.
Johananovo opiranje sirijsko-grčkim običajima razbjesnilo je heleniste, te su oni izvijestili kraljevog povjerenika o postojanju imetka u riznici Hrama – prihoda od pola šekela priloga za žrtve, održavanje Hrama i skrb za siročad. Kako bi sakupio novac za plaćenje poreza Rimljanima, Seleuk je poslao ministra Heliodrosa da se domogne hramske riznice. Oglušivši se o Johananov savjet da ne ulazi u Hram, Heliodros je ipak ušao i prošavši kroz vrata problijedio od straha i onesvijestio se. Kad se osvijestio, pobjegao i nikad se više nije vratio.
“Luđak”
Ubrzo je Seleuk ubijen, a vlast je preuzeo njegov brat Antioh IV, 3586. godine (175. p.n.e.). Taj je neobuzdani tiranin prezirao vjerske slobode. Zvali su ga „Epifanes“ („onaj kojeg bogovi vole“). No, njegov suvremenik, povjesničar Polebije, nadjenuo mu je nadimak „Epimanes“ („luđak“) koji mnogo točnije opisuje tog grubog i okrutnog kralja.
Nadajući se da će pod zajedničkom vjerom i kulturom ujediniti kraljevstvo, Antioh je nastojao potiskivanjem zakona Tore iskorijeniti individualnost Židova. Pravednog Johanana je zamijenio brat Velikog svećenika, helenist Jehošua poznat po grčkom imenu Jazon, koji je novostečeni položaj koristio za širenje grčkih običaja među svećenstvom.
Uslijedile su političke intrige, a Menelaj – koji je kralju obećao još više prihoda – smijenio je Jazona. Kad se Johanan usprotivio helenističkom utjecaju u Hramu, vladajući Veliki svećenik je unajmio ubojice.
Antioh je u međuvremenu uspješno ratovao protiv Egipta. Rimljani su zahtijevali obustavu rata i on je bio prisiljen na povlačenje. Jeruzalemom su se proširile glasine o Antiohovoj pogibiji, a narod se pobunio protiv Menelaja koji je potom pobjegao iz grada.
Mučenici
Antioh, razjaren uplitanjem Rimljana u njegove ambicije prema Egiptu, čuvši za pobunu protiv vlasti u Jeruzalemu, naredio je vojsci napad na Židove. Tisuće su ubijene. Zatim je donio niz strogih propisa kojima je zabranio židovsko bogoslužje i naredio oduzimanje i spaljivanje svetih svitaka Zakona. Šabatni odmor, obrezivanje i kašrut bili su zabranjeni pod prijetnjom smrtne kazne. Tisuće su žrtvovale živote.
U svakom gradu u koji su ušle, Antiohove su trupe nastojale nametnuti pogansko bogoslužje. Onima koji su to odbili, pribježište su pružale samo pećine u Judejskim brdima. Ali sigurnog zaklona nije bilo – Sirijci su progonili vjernike i mnogi su umrli kao mučenici.
Makabejci
Bližila mu se smrt i Matitjahu je pozvao sinove i naložio im da nastave borbu za obranu Božje Tore. Šimon „Mudri“ bit će savjetnik, a zapovijednik će biti Juda „Snažni“ – znan kao „Makabi“ (akronim nastao prema: „Mi kamoha baeilim, HaŠem“ – „Tko je među bogovima kao Ti, o Bože.“).
Antioh je poslao generala Apolonija da ih uništi. Nakon što je brojčano jača i bolje opremljena Apolonijeva vojska poražena, Antioh šalje još jednu jedinicu koju Makabejci pobjeđuju. Zatim šalje vojsku od preko 40 000 vojnika pod zapovjedništvom Nikanora i Gorgija. Juda i njegova braća se obvezuju na borbu do smrti
u obrani svojih duša i Hrama. Židovi se okupljaju u mjestu Micpa u kojem se prorok Šmuel molio Bogu. Nakon niza bitaka, Makabejci pobjeđuju.
Posvećenje
Makabejci su krenuli u oslobađanje Jeruzalema. Ušli su u Hram i očistili ga od idola koje su tamo postavili sirijski vandali. Juda i njegovi sljedbenici su izgradili novi žrtvenik i posvetili ga 25. kisleva 3622.god. (139. p.n.e.) Sirijci su ukrali zlatnu menoru, ali su Makabejci načinili novu od jeftinijeg materijala. Iako se u takvim prilikama može i nečisto ulje koristiti za paljenje hramskih svjetiljki, Židovi su inzistirali na upotrebi samo onog jednog preostalog netaknutog malog ćupa ulja koji je nosio pečat poslijednjeg neiskvarenog Velikog svećenika. Čudom, ulje iz tog malog ćupa je gorjelo punih osam dana i to je događaj kojeg obilježavamo svake godine osmodnevnom proslavom Hanuke.
Paljenje menore
Tko pali menoru
U čudu Hanuke svi trebaju imati udjela i svi članovi obitelji trebaju biti prisutni kod paljenja hanukije. Djecu treba poticati da pale svoju menoru. Studenti u studentskim domovima i samci trebaju paliti menore u svojim sobama.
Gdje postaviti menoru
Iako se svjetlost Hanuke može smatrati dubokim osobnim iskustvom, to ipak nije privatna proslava. Kako bi se čudo razglasilo, menoru sa svijećama treba staviti na prozor okrenut prema ulici ili na ulazna vrata nasuprot mezuzi tako da nas okružuju dvije micve – mezuza i hanukija.
Priprema menore
Za dobivanje najsjajnijeg i najčišćeg svjetla koristi se pamučni stijenj u maslinovom ulju (u čast njegove uloge u čudu Hanuke) ili dovoljno velike parafinske svijeće koje će gorjeti još pola sata poslije spuštanja noći. Ako to nije dostupno, dopuštene su i obične svijeće.
Svijeće trebaju biti jednake visine i ispravno poredane.
Šamaš, pomoćnu svijeću kojom se pale ostale, treba izdvojiti od ostalih (tj. niže ili više). Mnogi za šamaš koriste voštanicu.
Svjetla Hanuke trebaju gorjeti najmanje pola sata svake večeri. Prije paljenja provjerite ima li dovoljno ulja (tj. jesu li svijeće dovoljno velike) za pola sata gorenja.
Kako paliti menoru
Kad je menora postavljena, palimo šamaš. Poslije blagoslova šamašem palimo svijeće (ili stijenj) i pjevamo „Hanejrot halalu.“ Prve večeri Hanuke palimo jednu svijeću na desnoj strani menore. Slijedeće večeri dodajemo drugu svijeću lijevo od prve, nju prvu palimo i nastavljamo s paljenjem s lijeva na desno svake večeri.
Uz svjetla menore
„Hanuka“ znači „posvećenje“ i, kao što pjevamo u „Hanejrot halalu“, svjetla Hanuke su posvećena našoj duhovnoj proslavi i zato, za razliku od šamaša i drugih izvora svjetlosti, nije ih dozvoljeno koristiti ni za što drugo.
„Hanuka“ znači i „poduka“, pa je običaj sjediti uz menoru dok svijeće gore i pričati priče vezane uz taj blagdan.
Dok svijeće gore ne bi trebalo raditi. Neke žene obustavljaju kućanske poslove tih pola sata u čast hrabrih židovskih žena koje su imale značajnu ulogu u priči o Hanuki.
Menora prije i poslije Šabata
Pošto svijeće za Hanuku treba paliti prije šabatnih svijeća (koje se pale 18 min. prije zalaska sunca), one trebaju biti dovoljno velike da mogu gorjeti još pola sata poslije zalaska sunca.
Napomena: od paljenja šabatnih svijeća, pa do kraja Šabata (poslije zalaska sunca u subotu) i havdale (koja odvaja Šabat od ostalih dana), hanukiju se ne pali, ne premiješta i ne priprema. Subotnje svijeće za Hanuku pale se nakon završetka Šabata (tj. poslije zalaska sunca).
Blagoslovi pri paljenju svijeća na menori
Prije paljenja svijeća reci:
1. Baruh ata Adonaj Elohejnu meleh haolam ašer kidšanu bemicvotav vecivanu lehadlik ner Hanuka.
Blagoslovljen si, Gospode, Bože naš, Kralju svijeta, koji si nas posvetio svojim zapovijedima i zapovijedio nam da palimo svijeće za Hanuku.
2. Baruh ata Adonaj Elohejnu meleh haolam šeasa nisim la’avotejnu bajamim hahem bazman haze
Blagoslovljen si, Gospode, Bože naš, Kralju svijeta koji si učinio čuda našim očevima u onim danima, u ovo doba.
3. Baruh ata Adonaj Elohejnu meleh haolam šehehjanu vekijemanu vehigijanu lizman haze.
Blagoslovljen si, Gospode, Bože naš, Kralju svijeta, koji si nas održao na životu, sačuvao nas i omogućio nam da dočekamo ovo doba.
Poslije paljenja svijeća, reci slijedeće:
Ove svijeće palimo za čuda i za divne stvari koje si učinio za naše praoce u onim danima, u ovo doba preko tvojih svetih Kohanim. Kroz osam dana Hanuke, ta svjetla su sveta i nije nam dozvoljeno koristiti ih, već samo gledati u njih kako bismo zahvalili i slavili Tvoje veliko Ime za tvoja čuda, za Tvoje divne stvari i za Tvoja izbavljenja.
Ostali običaji za Hanuku
Molitve
Tijekom osam dana Hanuke tri puta dnevno u molitvu Amida (tzv.„tiha“ molitva) i u molitvu poslije jela, dodajemo odlomak Al haNisim („Za čuda“). Tijekom jutarnjeg bogoslužja govorimo i čitavu Halel molitvu. U sinagogi se za vrijeme jutarnje molitve čita ulomak iz Tore.
Dreidel
U najtežim danima sirijsko-grčke okupacije Izraela, učenje Tore je bio zločin kažnjavan smrću. Djeca su ipak potajno učila. Kad bi se pojavila ophodnja, pravili su se da se igraju s igračkom koju danas znamo kao dreidel – zvrk koji ima četiri strane, a na svakoj po jedno hebrejsko slovo: nun, gimel, he, šin – što tvori rečenicu: Nes gdola haja šam – „Veliko čudo se dogodilo tamo.“ Ta mala igračka i danas ima svoje mjesto u veselju i slavlju Hanuke.
Hanuka gelt (novac)
Običaj je djeci za Hanuku darovati gelt (novac). Taj lijepi običaj usrećuje djecu i doprinosi blagdanskom raspoloženju, a odraslima pruža priliku da svojim primjerom potaknu djecu na marljivo učenje i milosrđe.
Novac darujemo poslije paljenja menore, a djecu učimo da cdaka (milodar) daju od dijela svog novca.
Običaj je da i odrasli za vrijeme Hanuke povećaju iznos koji daju kao cdaka. U petak se, zbog Šabata, daje dvostruko.