Ako ste sudjelovali u nekom od programa vezanih uz židovsku kulturnu baštinu i povijest, možda ste imali prilike čuti barem nekoliko kratkih riječi o mikvama, židovskim ritualnim kupalištima.
No mikve su daleko više od bilo kakvog bazena iako mu izgledom donekle nalikuju.
U religiji bogatoj detaljima, ljepotom i ukrasima, mikve su iznenađujuće skromne strukture. Njihova jednostavnost je u suprotnosti sa značajnom ulogom u židovskom životu i zakonu. Mikva je pojedincu, zajednici i cijelom izraelskom narodu predivan dar čistoće i svetosti. Ni jedan drugi religijski obred ne može utjecati na Židova na ovaj način, na tako esencijalnoj razini. Međutim, ta izvanredna snaga ovisi o njezinoj specifičnoj izgradnji koja se temelji na složenim specifikacijama navedenim u Halaha, Židovskom zakonu.
Zašto mikve, a ne prirodne vode?
Prirodne vode svijeta, njegovi oceani, rijeke, izvori te jezera su mikve u njihovom izvornom obliku. One sadrže vode Božanskog izvora, pa tako, podučava nas tradicija, i moć pročišćavanja. Stvorene čak i prije nego što je kopno poprimilo svoje oblike, one nude najznačajniji put do posvećenja.
Pa ipak, postoje teškoće, vode nisu nužno košer zbog čega je prije uranjanja potrebno tražiti mišljenje rabina. S druge strane, ove vode mogu biti nepristupačne ili opasne, a da ne spominjemo vremenske uvjete kao i manjak privatnosti. Stoga je nužno da se u židovskim zajednicama grade mikve čija povijest seže daleko u prošlost.
Složena pravila gradnje
Ukratko, kad je riječ o izgradnji mikve, ona mora biti ukopana u zemlji ili izgrađena kao esencijalni dio zgrade. Iz tog razloga razne kupaonske kade i hidromasažni bazeni nikada ne mogu poslužiti kao ritualno kupalište. Mikva mora sadržavati najmanje 757 litara kišnice koja je prikupljena i ulivena u kupalište prema specifičnom setu pravila. U ekstremnim slučajevima u kojima prikupljanje kišnice nije moguće, led ili snijeg iz prirodnog izvora može se koristiti za punjenje mikvi. Naravno, i u tom slučaju se slijede stroga pravila vezana uz njegovo prikupljanje, dopremanje i ostalo.
Korisnici će često vidjeti samo jedan bazen, onaj koji se koristi za uranjanje. No većina mikvi se zapravo sastoji od dva (ponekad i tri) spojena bazena. U jednom se nalazi prikupljena kišnica, dok se bazen koji služi za ritual uranjanja redovito isušuje i puni vodom iz slavine. Bazene dijeli zajednički zid u kojem je rupa promjera barem 5 centimetara. Slobodan protok, odnosno „sljubljivanje“ voda između ta dva bazena čini vodu u bazenu za uranjanje „nastavkom“ kišnice, dakle daje joj status mikve (opisana je jedna od dvije metode koje propisuje Halaha kako bi se postigao ovaj cilj).
Moderne su mikve opremljene i sustavima za filtriranje te pročišćavanje vode. Voda je uobičajeno dubine do prsa te se održava na ugodnoj temperaturi. U bazen se ulazi stepenicama, a moguće ih je opremiti i dizalima za osobe s invaliditetom.
Zabluda o mikvama
Mikve, kao institucija, žrtva su popularne zablude. Uranjanje u vodu je prirodno povezano s čišćenjem. Da bi problem bio još kompliciraniji, vlasti su u prošlosti često zabranjivale Židovima da se kupaju u rijekama u mjestima gdje su živjeli. Stoga su gradili kupališta – u mnogima su bile mikve ili su se pak nalazile u blizini.
To je stvorilo ideju o mikvama koje služe za osobnu higijenu. No one nikada nisu bile zamjena za kupanje ili tuširanje. Upravo suprotno: Halaha nalaže da se osoba mora vrlo detaljno očistiti, odnosno umiti prije uranjanja.
Od jednostavnih do luksuznih
Zato su postojale, a postoje i danas kupaonice za pripremu. U njima ćete danas vidjeti kade, tuševe te sve što je potrebno da se osoba detaljno opere, od jednokratnih četkica za zube, skidača laka za nokte, pribora za manikuru, pa do šampona i sapuna.
Do relativno nedavno, većinu mikvi bi se najbolje moglo opisati kao korisne: funkcionalnost, a ne udobnost diktirala je njihov stil. Međutim, nova svijest među Židovkama, rabinima i vođama zajednica posljednjih je desetljeća iznjedrila novi trend u njihovoj gradnji. Predivne, pa čak i raskošne mikve u kojima se nalaze elegantna predvorja i čekaonice, s posve opremljenim kupaonicama za pripremu i lijepo dizajniranim bazenima za uranjanje, niknule su diljem svijeta. Neke od njih u rangu su s luksuznim europskim spa centrima.
U velikim zajednicama gdje je i velik broj korisnica (ali i korisnika) mikvi, u ovim kupalištima zna biti i 20 ili 30 zona za pripremu te dva do četiri bazena za uranjanje. Opremljene su i komunikacijskim sustavima koji povezuju svaku zonu s centralnim mjestom čime je svakom korisniku osigurana privatnost. U nekim velikim kupalištima postoje i konferencijske dvorane za razne edukativne i slične programe.
Put pročišćenja od stvaranja čovjeka do danas
Uranjanje u mikve put je pročišćenja otkako je stvoren čovjek. Midraš nam govori da je Adam, nakon protjerivanja iz Edena, sjedio u rijeci koja je tekla iz Rajskog vrta. To je bio sastavni dio njegova tešuva, odnosno procesa pokajanja, pokušaja povratka njegovom izvornom savršenstvu. I prije otkrivenja na Sinaju svim je Židovima zapovjeđeno da se urone, pripremajući se za osobni susret s B_gom. U pustinji je slavan „Mirjamin zdenac“ služio kao mikva, a zaređenje Aarona i njegovih sinova obilježeno je također uranjanjem u mikve. U doba Svetih Hramova svećenici su se morali uranjati u mikve, baš kao i svaki Židov koji je želio ući u B_žju kuću.
Na Jom Kipur, najsvetiji dan u godini, Velikom je svećeniku bilo dozvoljeno ući u Svetinju nad Svetinjama, središnju prostoriju u Hramu u koju niti jedan drugi smrtnik nije smio ući. Tomu je prethodio niz obreda i rituala, a prije svakog od njih svećenik se je uranjao u mikve.
Primarna uloga današnjih mikvi definirana je Židovskim zakonom te datira od daleke povijesti. One pokrivaju mnoge elemente židovskog života. Mikve su sastavni dio konverzije na Judaizam. Manje je poznato da se koriste i za uranjanje novog posuđa kako bi bilo prikladno za korištenje Židovima.
Koncept mikvi također je u suštini tahara, rituala pročišćenja (ritualnog pranja) Židova prije nego što ga se položi na počinak, a njegova se duša uzdigne u visine. U tu svrhu služi ručno izlijevanje vode na vrlo specifičan način po cijelom tijelu pokojnika.
Mikve koriste i muškarci u raznim prigodama. Najraširenije je uranjanje mladoženje na dan vjenčanja, kao i uranjanje svih muškaraca na Jom Kipur. Mnogi Hasidi koriste mikve prije svakog Šabata i blagdana, neki čak i svakoga dana prije jutarnje molitve; u gradovima s velikim brojem religioznih Židova postoje i posebne mikve za muškarce.
Nezaobilazni dio održavanja obiteljske čistoće
No uloga mikvi je najvažnija u okviru održavanja obiteljske čistoće (Taharat Hamišpaha) te je vezana uz mjesečnicu žena. Kao i svako područje Judaizma, obiteljska čistoća uključuje set detaljnih zakona, točnije, „kada“, „što“ i „kako“ održavati. Učenje sa ženom koja ima iskustva na tom području je vrijeme posvećeno upoznavanju s tim ritualom, a u velikim zajednica mogu biti organizirani i tečajevi. Ipak, većina žena stječe znanje kroz edukaciju jedan-na-jedan. Iako su knjige slaba zamjena za učitelja s iskustvom, određeni naslovi mogu poslužiti kao vodič kroz ritual ili brzi podsjetnik. Riječ je o opsežnom području koje ne može biti obuhvaćeno člankom, pa ni knjigom te bi se ovo moglo smatrati samo sažetkom.
Obiteljska čistoća je sustav temeljen na menstrualnom ciklusu žene. Muž i žena ne smiju imati intimne odnose u razdoblju od prvog dana krvarenja do sedmog dana nakon njegova prestanka i uranjanja mikve. Kako bi spriječili kršenje ovog zakona, par bi trebao smanjiti sve aktivnosti koje smatraju uzbudljivima te fizički kontakt. Izraz koji se koristi za ženu u tom periodu je nidah, što znači „biti odvojena“.
Točno tjedan dana nakon što je žena ustanovila prestanak mjesečnice, ona odlazi u mikve. Uranjanje se odvija nakon što padne noć te mu prethodi detaljno čišćenje – žena se kupa, šamponira, češlja kosu te skida sa tijela sve što bi moglo omesti potpuno uranjanje, uključujući nakit. Naime, uranjanje vrijedi samo ako je žena u cijelosti uronila u vodu u mikvima i to doslovno – treba biti prekrivena svaka vlas.
Uranjanje u mikve je kulminacija discipline Taharat Hamišpaha. To je poseban trenutak za ženu koja se je pridržavala mnogih nijansi micve te očekivala ovu večer. Međutim, ponekad se žena može osjećati uznemireno ili tjeskobno iz razloga koji jesu ili pak nisu povezani s ovim ritualom. U tom slučaju trebala bi se opustiti, provesti nekoliko trenutaka kontemplirajući o važnosti uranjanja te se polako spustiti u vodu. Nakon prvog uranjanja, dok stoji u bazenu, žena izgovara blagoslov vezan uz ritual pročišćenja, a potom se uobičajeno uranja još dvaput. Mnoge žene koriste ovo pogodno vrijeme za osobnu molitvu i komunikaciju s B_gom. Nakon rituala žena i muž mogu imati bračne odnose.
Danas se mikve doista nalaze diljem svijeta i to ne samo u metropolama, a rabini i njihove supruge rado će pomoći u njihovu korištenju. I Zagreb se može pohvaliti jer su upravo u našoj kući, Chabad House, izgrađene i otvorene prve funkcionalne mikve u Hrvatskoj gdje ih nije bilo 75 godina.
Dio iz teksta The Mikvah, Rivkah Slonim, Chabad.org