Neki kralj imao dobroga prijatelja koji je, u isto vrijeme, bio i njegov prvi savjetnik. Jednom mu kralj reče: “Pročitao sam u zvijezdama da će svi ljudi koji budu jeli kruh od ovogodišnje žetve poludjeti. Savjetuj me, zato, što da radimo?”
Savjetnik mu odgovori: “Najbolje je da izdaš naredbu da za nas pripreme zalihu od prošlogodišnje žetve, kako ne bismo morali jesti od ovogodišnjeg uroda.”
Nezadovoljan odgovorom, kralj nastavi: “Mudri prijatelju, kakvo dobro donosi tvoj savjet? Što vrijedi naše zdravlje usred sveopćeg ludila? Oni će reći da su oni zdravi, a mi ludi. Ako savjetuješ da i za druge spremimo od prošlogodišnje žetve, neće biti dovoljno za sve nas.”
“Što nam je, onda, činiti?”
“Meni se čini da mi nemamo izbora, već moramo jesti od iste žetve i poludjeti kao i svi ostali. Ali moja je namjera da se nas dvojica barem razlikujemo od ostalih ljudi po tome što ćemo mi znati da smo ludi, a ostali neće biti toga svjesni.”
“A kako ćemo to postići?”
“Ja ću urediti da nam ucrtaju na čelu znak ludila. Svaki puta kad ja pogledam u tebe i ti pogledaš u mene, znat ćemo da smo ludi.”
(preveo s hebrejskog i prepričao Nenad Vasiljević)