Držanje košera je micva, božanska “zapovijed” i “veza”. Mi jedemo košer zato jer nam je to B-g naredio, a izvršavajući b-žansku zapovijed povezujemo se s B-gom.
Naši učenjaci ukazuju na različite prednosti zakona o kašrutu: koristi po zdravlje, humani tretman životinja, njihov objedinjavajući učinak na raspršeni narod, te njihovu ulogu štita od asimilacije.
Nahmanides, veliki učenjak i kabalist 12. stoljeća, ističe da su “ptice i mnogi od sisavaca koje Tora zabranjuje grabežljivci, dok dopuštene životinje to nisu; mi smo poučeni da ne jedemo takve životinje, kako ne bismo apsorbirali te kvalitete u sebe.”
Na židovska pravila ishrane može se na ovakav način gledati kao na “duhovnu prehranu”: kao što postoje namirnice koje su dobre za tijelo i namirnice koje su štetne, postoje namirnice koje hrane židovsku dušu i namirnice koje negativno na nju utječu.
Nijedno od gore navedenog, međutim, nije “razlog” zašto držimo košer. Naprotiv, upravo suprotno je točno: budući je to zapovijedio Stvoritelj naših tijela i naših duša, košer način života očito će biti od koristi za oboje.