Neki je čovjek lutao kroz pustinju, gladan, žedan i umoran. Kad je već bio na izmaku snaga, ugleda pred sobom drvo prepuno slatkog voća. Pod drvetom ugodna hladovina i žubor bistre izvorske vode. Čovjek se najede voća, napije vode i odmori u hladu.
Kad je već bio na odlasku, okrene se stablu i reče:
“Drvo, prekrasno drvo, kako bih te blagoslovio?
Da te blagoslovim sočnim i slatkim plodovima? Tvoje voće je i bez mog blagoslova slatko i sočno.
Da te blagoslovim obiljem hlada? Njega i sada daješ u izobilju.
Da izvorska voda napaja tvoje korijenje? Niti vode ovdje ne nedostaje.
Postoji samo jedna stvar s kojom te mogu blagosloviti. Neka bude Stvoriteljeva volja da sva stabla zasađena od tvojeg sjemena budu poput tebe.”
(odabrao i preveo s hebrejskog Nenad Vasiljević)