Kad je rabin Menahem Mendel iz Kotzka još bio mladić, pozva ga jednog dana njegov učitelj, Simcha Bunim iz Pzishe, da bi ga podučio kako prakticirati hitbodedut (osamljivanje u svrhu meditacije). Učitelj mu reče:
“Mendel, točno je da je hitbodedut najbolja duhovna praksa. U isto vrijeme, ma kako to neočekivano zvučalo, nema boljeg vremena za osamljivanje od trenutka kad si okružen s mnogo ljudi…
Kad gledam na svijet kroz svoje srce, vidim posvuda pustoš i očaj. U tom svijetu raste jedno drvo, usamljena smreka. To drvo sam ja; to sam ja u svojoj samoći.
Stvoritelj nema nikoga na svijetu do mene, a ja se nemam kome obratiti doli Njemu. Kad smo nas dvojica sami u toj pustinji, čini mi se kao da ja gledam u Njega, a On mi istovremeno uzvraća pogled. U tom se trenutku ostvari potpuno jedinstvo među nama.”
(odabrao i preveo s hebrejskog Nenad Vasiljević)