Rabin Yisrael Salanter je bio izuzetno pažljiv da u svakoj prilici i prema svakome bude samilostan.
Dogodilo se tako jednom da je došao u sinagogu na godišnjicu smrti svog oca, kako bi molio i rekao kadiš. Našao se tu još jedan čovjek, koji je isto tako došao da bi rekao kadiš, jer je na isti taj dan bila godišnjica smrti njegove kćeri.
Prema Židovskom zakonu, rabin je pri vođenju molitve imao prednost pred svima. Ipak, nije mogao ne vidjeti da je drugi čovjek toliko želio reći kadiš za svoju kćer i da je zbog toga bio vidno razočaran. I zato je jednostavno prepustio vođenje molitve nesretnom ocu.
Po završetku molitve, ljudi su, prema starom, dobrom običaju, počeli komentirati:
“Čudno je da tako veliki rabin umanjuje vrijednost molitve na godišnjicu smrti svog oca.”
Čuvši to, rabin im odgovori:
“Niste u pravu! Molitva je za mene izuzetno važna. Ali privilegija u iskazivanju počasti mom dragom ocu nije veća od brige za čovjeka koji je u tako dubokoj boli. To što sam njemu prepustio vođenje današnje molitve bit će mom pokojnom ocu draže od stotine kadiša.”