Kad je rabin Shneur Zalman iz Liadia (Baal Hatanya) postao hasidski vođa, još uvijek je postojala snažna opozicija hasidizmu. Jednom, kad je došao u grad pun poznavalaca Tore, pozvao je sve u glavnu sinagogu, gdje će odgovoriti na sva njihova pitanja vezana uz Toru i vjeru.
U zakazano vrijeme sinagoga je bila puna. Rabin je pozvao sve koji to žele da iznesu primjedbe na njegovo učenje i ponašanje. Obećao je da će odgovoriti na svako pitanje i da neće otići prije nego svi budu zadovoljni.
Redala su se pitanja vezana uz vjeru, duhovnost, Kabalu i hasidizam i došlo je vrijeme da rabin odgovori. On je polako ustao, ali umjesto odgovora počeo je tiho pjevati nigun, melodiju koja je dolazila iz dubine njegove duše; melodiju koja se bez zapreke uzdiže prema nebu, koja nije sputana okovima riječi.
Rabinov glas je ispunio cijelu sinagogu i ubrzo su svi pjevali zajedno s njim. Potrajalo je to još neko vrijeme, a onda rabin prekine pjesmu pitanjem:
“Imate li možda još kakvih pitanja?”
Ne, nije više bilo pitanja; sve je bilo jasno. Svi su bili zadovoljni i rabin je mirno mogao napustiti sinagogu. Nedugo nakon toga, kao da su se ljudi probudili iz dubokog sna i sva su njihova pitanja bila opet ovdje. Potrčali su za rabinom, prije nego što napusti njihov grad i povikali u jedan glas:
“Što si nam to učinio? Sva naša pitanja su se opet vratila!”
Rabin im mirno odgovori:
“Samo sam vam htio pokazati da um nije najviši dio duše. Postoji i viši nivo. Pjevajući nigun osjetili smo dušu, a kad osjetimo dušu, nestanu sva pitanja.”
(odabrao i preveo Nenad Vasiljević)