Kad je reb Šlomo iz Karlina pio čaj ili kavu, imao je običaj svo to vrijeme držati kockicu šećera u ruci. Njegov je sin to strpljivo promatrao, da bi ga jednom upitao:
“Oče, ne razumijem zašto to radiš? Ako trebaš šećer, stavi kockicu u usta. Ako ga pak ne trebaš, zašto ga onda cijelo vrijeme držiš u ruci?”
Nakon što je u miru dovršio svoje piće, otac dade kockicu šećera koju je držao u ruci svom sinu:
“Okusi šećer i reci mi kakav je.”
Sin je stavio kockicu u usta i zaprepašteno pogledao oca; u njoj nije ostalo niti trunke slada. Kasnije, kada bi njegov sin prepričavao tu priču ostalim hasidima, uvijek bi na kraju dodao:
“Čovjek u kojem je sve mirno i uravnoteženo, može okusiti rukom, isto onako kao što može okusiti i jezikom.”
(preveo i prepričao Nenad Vasiljević)