Rebu Davidu Talneru dođe jednom siromašan hasid i požali se na uvjete u kojima živi:
“Rebe, moli za mene; imam ženu i desetoro djece, a svi živimo u jednoj sobici. To već postaje neizdrživo!”
“ A imate li koju kozu?” mirno upita rebe.
“Imamo jednu,” odgovori hasid s čuđenjem.
“Onda,” mirno nastavi rebe, “uvedi i nju u kuću da spava s vama preko noći.”
I hasid učini tako. No vrati se nakon nekoliko dana, žaleći se da je sada situacija još gora: nema više mjesta gdje bi se mogao ispružiti i na miru odmoriti. Rebe ga sada, praveći se kao da ga nije čuo, upita:
“Sine moj, imate li vi i koju kokoš?”
“Imamo, kako ne.”
“Onda lijepo pusti i njih da noće s vama u kući.“
Hasid se čudom čudio, ali – koji bi se hasid usudio ne poslušati mudrog i obožavanog rebea? Prošlo je nekoliko dana i hasid se ponovo vrati, ali sada već vidno uzbuđen:
“Rebe, stanje je potpuno izmaklo kontroli; ne možemo ovako nastaviti, sada je jednostavno neizdrživo!”
“ Ako je do toga došlo, vrati se kući, izbaci kozu i kokoši na dvorište i to će sigurno pomoći,” umiri ga rebe.
(preveo i prepričao Nenad Vasiljević)