Nakon smrti reba Urija iz Streliska, jedan od njegovih hasida došao je rebu Simhi Bunamu s namjerom da kod njega nastavi učiti. Rebe ga upita:
“Što je bilo najvažnije u načinu poučavanja tvog učitelja?”
“Najvažnije mu je bilo da probudi u našim srcima osjećaj poniznosti”, odgovori hasid. Bez obzira tko bi došao do njega, čuveni rabin ili poznati bogataš, morao je prvo s izvora na tržnici donijeti dvije velike kante pune vode. Ako nije bilo potrebe za vodom, morao je na ulici obaviti neki drugi teški fizički posao.”
Sasluša ga rebe, pa mu odgovori:
“Ispričat ću ti priču. Jednom je neki kralj osudio tri čovjeka, dva pametna i jednog ne baš toliko pametnog, da budu zatvoreni u mračnu i vlažnu rupu. Svaki dan u isto vrijeme spuštali su im u rupu hranu i pribor za jelo. Mrak je s vremenom toliko smeo jadnog čovjeka, da više nije bio u stanju sam pojesti niti to malo hrane što su dobivali. Kako bi ipak nešto pojeo i popio, jedan od pametnih počeo mu je pomagati pri jelu. Jadnik je bio toliko smeten i zaboravljiv da ga je svaki dan trebalo učiti iznova. Drugi pametni čovjek je za to vrijeme sjedio u tišini i nije niti pokušavao pomoći.
Nakon nekog vremena izgubi prvi pametni čovjek strpljenje:
“Zašto samo sjediš u tišini, ne bi li i ti barem jednom mogao pomoći čovjeku?”
Odgovori mu drugi pametni čovjek:
“Ti imaš dobro srce i pomažeš mu svaki dan. Sve kad bi jadnik jednoga dana i naučio kako jesti, što će biti ako mu sutra daju drugi pribor za jelo? Opet ćeš ga morati učiti iz početka – i tome nema kraja. A ja sve vrijeme sjedim i razmišljam kako da probijem rupu u pokrovu i dozvolim svjetlu da uđe u rupu. Tada bi čovjek bez ičije pomoći mogao vidjeti sve.”
(preveo i prepričao Nenad Vasiljević)