Za vrijeme jednog od svojih mnogobrojnih putovanja, odluči cadik, rabi Moše Leib iz Sasova da malo predahne i okrijepi se u jednoj seoskoj krčmi. Za susjednim stolom sjedila su dva seljaka i bučno uživala u neumjerenom piću.
Kad mu se duša dobrano omekšala vinom, obrati se jedan od seljaka svom prijatelju:
„Reci mi, brate, da li ti mene stvarno voliš?“
„Naravno“, odgovori mu prijatelj.
„Ako je tako, znaš li ti što je moja najveća muka u ovom trenutku?“
„Pa kako bih znao kad mi nisi rekao“, branio se prijatelj.
„Eh“, uzdahnu prvi razočarano, „tvoja ljubav ne vrijedi niti pišljiva boba! Kad bi me stvarno volio, sam bi mogao osjetiti što me toliko tišti.“
Ne znajući kako da mu odgovori, prijatelj je ušutio. A niti novih pitanja nije više bilo. Ali te riječi su se urezale duboko u cadikovo srce. Jednom je prilikom pojasnio svojim hasidima:
„Znati potrebe ljudi oko sebe i nositi breme njihove boli – to je prava ljubav prema bližnjemu.“
(Odabrao i preveo s hebrejskog Nenad Vasiljević)