Za vrijeme svojih dugih putovanja dva brata, rabi Zusja i rabi Elimeleh, često su dolazili u grad Ludmir. Ondje su uvijek prespavali u kući jednoga siromašnoga, pobožnoga čovjeka. Poslije nekoliko godina, kada su postali poznati u cijeloj zemlji, došli su ponovo u Ludmir. Ovoga puta nisu došli pješice, već u kočiji.
Kad je čuo da su stigli, najbogatiji čovjek u tom malom gradu, koji se nikada prije nije želio s njima susresti, dođe ih posjetiti. Zamoli ih da odsjednu u njegovoj kući.
Oni odgovoriše:
– Ništa se nije u nama promijenilo da bi nas cijenio više nego prije. Novi su samo konji i kočija. Ugosti njih, a dopusti nama da kao i obično odsjednemo kod staroga domaćina.
(odabrao i preveo s hebrejskog Nenad Vasiljević)