U židovskom razmišljanju, pojam „poslije života“ je pogrešan. Kolokvijalno rečeno, izraz „[život] poslije života“ (eng. afterlife) sugerira da nakon završetka života slijedi nešto drugo. Nasuprot tome, Judaizam poučava da je život vječan – nema kraja. Iskusi se u tjelesnom obliku tijekom određenog vremena, a kad to vrijeme prođe, ostavljamo tijelo, a duša se vraća u višu dimenziju vječnog postojanja.
Odašiljač, signali i televizor
Suvremena analogija za ovo može se shvatiti putem televizijskog prijenosa: odašiljačka stanica emitira slike i zvukove u obliku energetskih valova (signala), koje prima fizički uređaj, televizor, te ih prikazuje. Zamislite da nešto pođe po zlu sa samim uređajem, tako da ekran i zvučnici više ne prikazuju slike i zvukove, odnosno sve one poruke kodirane unutar energetskih valova.
Odašiljačka stanica i energetski valovi postoje jednako kao i prije, samo je uređaj za primanje prestao dekodirati te valove u fizički vidljive i čujne fenomene.
Analogno tome, možemo zamisliti dušu kao odašiljačku stanicu (tj. izvor osobnosti, karakternih crta, misli, emocija, djela i drugog) i tijelo kao televizor. Smrt tijela ni na kakav način ne utječe na integritet duše, niti zaustavlja samoizražavanje duše (analogno energetskim valovima koji se šire kroz prostor); samo smo lišeni sposobnosti da je vidimo i čujemo u ovom svijetu.
Smrt kao oslobađanje duše
Udobnost tog saznanja da duša živi, može biti zasjenjena našom nesposobnošću da potpuno shvatimo koncept života izvan fizičkog područja. Možda imamo uznemirujuća pitanja o kvaliteti postojanja i iskustva duše u „drugom“ svijetu: Kako je to za dušu biti „lišena“ fizičkog postojanja? Kakav „život“ ima duša?
U pismu kojeg je Lubavičevski Rebe napisao obitelji koja je izgubila voljenog, on je opisao iskustvo duše kad napusti ovaj svijet:
„Razumije se da je, što se tiče duše, [smrt] njezino oslobađanje iz ‘zatočeništva’ u tijelu. Sve dok je [duša] povezana s tijelom, pati od fizičkih ograničenja tijela koja nužno ograničavaju dušu i uključuju je u fizičke aktivnosti koje su bitno strane njezinoj čisto duhovnoj prirodi…. Drugim riječima, odlazak duše iz tijela velika je prednost i uzdizanje za dušu.“
Za život!
Stoga se hebrejska riječ za život – haim (חיים) – izražava u množini i doslovno se prevodi kao „životi“, označavajući višestruke faze i izraze jednog, beskrajnog života.
Poznato je da je na posljednjeg dana svog života, Mojsije rekao židovskom narodu: „Evo, postavio sam ti danas život i dobro, smrt i zlo… biraj život“. Očito, svatko bi izabrao život nad smrću, pa kakva je zapravo ponuda koju Mojsije nudi? Objašnjenje je da Mojsije zapravo nudi savjet o pametnom ulaganju. Možete potrošiti život na egocentrične aktivnosti koje su fizički ugodne, ali prolazne ili možete ulagati u ono što je vječno – život.
Talmud poučava: „Pravednici se smatraju živima čak i u smrti“, dok se „zli smatraju mrtvima, čak i za njihova života“. To je zato što pravednici troše svoje živote na unošenje vječnog značaja u sve što rade.
U oštroj suprotnosti prema kulturi „jedi, pij i veseli se, jer sutra umiremo“, kad Židovi imaju priliku piti, kažu „lehaim!“ (לחיים), u doslovnom prijevodu „za život“ podsjećajući jedni druge da život sadrži puno više od trenutnih plitkih užitaka te da svaka značajna radnja i svaka izvršena zapovijed (micva) stvara energetski otisak koji preživljava naše privremeno vrijeme u fizičkom tijelu.
Uzdizanje duše i nakon smrti
Zapravo, učimo da čak i nakon što se tijelo položi na vječni počinak, zapovijedi izvršene u korist duše koja je preminula pomažu nastavku putovanja i uzdizanju te duše dok putuje kroz beskrajne svjetove izvan tijela. Stoga, umjesto da kažemo: „Neka njihova duša počiva u miru“, prema židovskoj tradiciji kažemo: „Neka se njihova nešama (duša) nastavi alija (uzdizati). Jer duša ne počiva; naprotiv, neprestano se uzdiže, čak i nakon smrti.
Doista, ovaj neprekidni proces stalnog uzdizanja jest sam sukus života.
Poanta svega jest:
Mi nismo tjelesna bića koja imaju duhovno iskustvo; mi smo duhovna bića koja imaju tjelesno iskustvo.