Živio neki hasid koji je trgovao različitom robom. Jednom je tako čekao na konvoj robe koju je kupio na velikom sajmu i prevozio rijekom u svoj grad. Na njegovu nesreću, bilo je to vrijeme obilnih kiša, za kojima su slijedile poplave, pa je u jednoj nesreći nestala sva njegova roba.
Čovjek je bio financijski uništen, čak i gore, nije izgubio samo sav svoj novac, već i onaj koji je posudio da bi mogao prevesti svu tu robu do svoje zemlje. Našao se u nezavidnom položaju, ali vijest još nije bila stigla do njega.
Grupa njegovih prijatelja iz grada odlučila je otputovati do njega i obavijestiti ga o nesreći. Bilo im je teško izravno reći punu istinu, pa krenuše uokolo: “Ne kažu li naše knjige nešto o tome kad loša sudbina neopravdano zadesi nevinog čovjeka?”
Hasid im, kao iz topa, odgovori: “Da, zapisano je da isto tako kao što kažeš blagoslov za sve dobro što ti se dogodi, trebaš reći blagoslov i za sve ono loše što ti se dogodi.”
Prijatelji mirno sačekaše da nesretni čovjek dovrši svoju misao, a onda mu ispričaše što se dogodilo s njegovom robom. Kad je to čuo, hasid je pao kao pokošen i nije više ustajao.
I tako, ne kaže se bez razloga: lakše je reći, nego učiniti.
(preveo s hebrejskog i prepričao Nenad Vasiljević)