Rabinu Israelu Salanteru dođe jednom prijatelj s molbom da mu pojasni neke nedoumice oko vjerskog zakona. Za vrijeme razgovora rabin nije prestajao uzdisati, pa čovjek ne izdrža da ga na kraju ne upita:
“Mora da se nešto strašno dogodilo, zašto tako bolno uzdišeš?”
Rabin je na trenutak zastao, zatečen pitanjem, pa odgovori:
“Rukavi mog kaputa su poderani i puni masnih mrlja. Strašno mi je neugodno da me ti vidiš u ovakvom stanju. U trenutku kad sam toga postao svjestan, spoznao sam još bolniju istinu. Ako sam sada toliko posramljen zbog svojeg vanjskog izgleda, koliko ću se tek sramiti kad dođem na onaj svijet, kad otkriju sve poderotine i mrlje u mojoj duši, koje nisam ispravio kada je za to bilo vremena.”
230