Jednom je Yehudi Hakadosh šetao šumom u društvu svog učenika M. Peretza. Hodali su u potpunoj tišini, promatrali ptice kako lete i osluškivali kako koja pjeva. Nekoliko je životinja paslo nedaleko od njih i s vremena na vrijeme bi se glasale njima nerazumljivim zvukovima.
Odjednom učenik prekine tišinu dugim, čeznutljivim uzdahom:“Kako bi lijepo bilo razumjeti pjev ptica i sve te različite jezike kojim govore životinje dok pasu!”
Učitelj ga pogleda i bez razmišljanja odgovori:
“Kada jednom budeš dovoljno usredotočen da možeš obratiti pažnju na sve riječi koje sam izgovaraš i razumjeti u potpunosti samoga sebe, bit ćeš u stanju razumjeti i riječi koje one govore.”
(Odabrao i preveo Nenad Vasiljević)