Dva su čovjeka došla pred rabinski sud kojim je predsjedavao rabin Zelig iz Konstantina. Sporili su se oko komadićka zemlje koji dijeli njihova dva imanja.
Prvi je čovjek tvrdio:
“Sva zemlja između naših imanja pripada meni.”
Drugi se čovjek nikako nije slagao, tvrdio je upravo suprotno:
“Nije istina, jedini vlasnik sve te zemlje sam baš ja.”
I dok su se oni tako prepirali, pozove ih rabin da ga slijede:
“Bit će najbolje da odemo na spornu zemlju, pa ćemo tamo doznati tko je stvarni vlasnik.”
Kad su stigli do parcele, kleknuo je rabin na zemlju, prislonio na nju uho i neko vrijeme pomno slušao. Dvojica su ljudi izmjenjivali upitne poglede, ne mogavši se načuditi rabinovom čudnom ponašanju. Nakon nekog vremena rabin ustane i reče im:
“Vas se dvojica svađate zato što ne želite dijeliti zemlju. Pitao sam zemlju, a ona mi je odgovorila da ne pripada niti jednom od vas dvojice, već da, upravo suprotno, obojica pripadate njoj.”
(odabrao i preveo s hebrejskog Nenad Vasiljević)