Reb Menahem Mendel iz Kocka još je bio mladić kada ga jednog dana pozva njegov učitelj, Simha Bunam iz Pšishe, da bi ga podučio kako prakticirati hitbodedut (osamljivanje u svrhu kontemplacije).
Učitelj mu reče:
“Mendel, točno je da nema učinkovitije duhovne prakse od hitbodeduta. U isto vrijeme, ma koliko to čudno zvučalo, nema boljeg trenutka za osmljivanje do onog kad se nalaziš okružen ljudima… Kad gledam na svijet očima svog srca, vidim posvuda pustoš i očaj. U tom svijetu raste jedno drvo, usamljena smreka. To drvo sam ja. Upravo ja sam u svojoj samoći. Stvoritelj nema nikoga na svijetu do mene, a ja se nemam kome obratiti nego Njemu. Kad smo nas dvojica sami u toj pustinji, čini mi se kao da ja gledam u Njega, a On mi istovremeno uzvraća pogled. U tom se trenutku ostvari potpuno jedinstvo među nama.”
(preveo i prepričao Nenad Vasiljević)