Čuvenog cadika, reba Tverskog, posjeti jednom mladi kolega iz obližnjeg mjestašca. Kako je mladi rabin o sebi imao izuzetno visoko mišljenje, došao je zamoliti cadika da se zauzme za njegovo promaknuće. Mladi rabin se s dužnim poštovanjem obrati starijem:
“Kvod harav, mislim da bi nekome poput mene trebalo pomoći da ostatak života ne trune u ‘rupi’ poput ove iz koje dolazim.”
“Bojim se, dragi moj,” odgovori mu cadik, “da ćeš, uz moje najbolje namjere, ipak morati ostati u toj ‘rupi’ do kraja života. Ako ti itko tu može pomoći, onda si to jedino ti sam”
“Ne razumijem,” s nevjericom procijedi mladi rabin.
“Stvar je jednostavna,” nastavi mirno cadik. “Evo, ja ću ti objasniti: što više ćeš ti rasti u svojim očima, to će se više ‘rupa’ sužavati. I tako će s vremenom neminovno doći trenutak kada više nećeš biti u stanju iz nje izaći.”
(preveo i prepričao Nenad Vasiljević)