Rabin Hayim Ozer Grodzinski šetao je jednom u društvu svojih učenika ulicama Vilne. Iznenada mu priđe prolaznik i upita ga može li mu pomoći da pronađe jednu ulicu. Iako je ulica bila jako daleko, rabin nije niti pokušao objasniti čovjeku kako doći do nje, već je krenuo s njim u potragu. Hodali su tako dobranih pola sata, dok nisu došli točno do mjesta koje je čovjek tražio. Presretan čovjek nije prestajao zahvaljivati rabinu.
Za to vrijeme učenici su se čudom čudili. Zašto je naš učitelj posvetio toliko svog dragocjenog vremena jednom strancu? Nije li mogao, prema običaju, uputiti čovjeka kako da dođe do željenog odredišta. U slučaju da se ne snađe, mogao je čovjek iznova upitati nekog drugog prolaznika.
Vidjevši čuđenje na licima učenika, rabin im objasni:
“Niste li primijetili da je čovjek mucao, kako mu je bilo teško upitati me za pomoć? Da ga ja nisam doveo do željenog mjesta, čovjek bi najvjerojatnije morao opet upitati nekog drugog za pomoć i tko zna koliko bi puta bio primoran ponoviti to neugodno iskustvo. U namjeri da ga poštedim svega toga, šetnja mi je još više prijala.”