Reb Yaakov Berlin bio je bogat trgovac. Njegov je dom bio raskošno uređen, uključujući staro posuđe, koje je donosio s brojnih putovanja.
Jednog dana sluškinja je bila nepažljiva, pa je, čisteći staklo i porculan, razbila skupocjenu posudu. Kad je to vidjela, gazdarica se toliko razljutila da je počela vikati i vrijeđati sluškinju.
Reb Yaakov joj reče:
“Zabranjeno je vikati na bilo koga; nesretna djevojka je važna isto toliko koliko i ti sama.”
“Jeli to moguće, kad je ona napravila tako veliku štetu,” nastavila je u istom tonu žena.
“Ti možeš zahtijevati da ona plati štetu, ali ne smiješ vikati i vrijeđati,” nastavi mirno reb Yaakov.
“Ako je tako,” nastavila je vikati žena, “idem s njom do rabina, pa neka on presudi.”
Žena je stavila na glavu svoj šešir i naredila uplakanoj sluškinji da ju prati. Reb Yaakov je isto tako ustao i počeo se spremati da krene s njih dvije.
Kad je to vidjela, žena se još jednom ljutito otrese:
“Ti možeš ostati, ja mogu sama objasniti što se dogodilo.”
Reb Yaakov se nije dao smesti:
“Ja ne idem da bih govorio u tvoje ime; znam dobro da tebe ne treba nitko zastupati. Ja idem da bih zastupao jadnu sluškinju. Ona je toliko skromna i preplašena, da neće znati kako se obraniti.”
(Odabrao i preveo Nenad Vasiljević)