Ovu je priču ispričao jednom rabi Nahman iz Breslova.
Imao kralj dva sina; jedan je od njih bio nešto pametniji od drugog. Manje pametnog je zaposlio kao svog rizničara, a onog drugog uopće nije zaposlio. Jedino što je od njega zahtijevao bilo je da po čitave dane sjedi uz njega.
Kad ga je jedan od savjetnika upitao za razlog takvom ponašanju, kralj mu je ovako objasnio:
“Za samo raspoređivanje novca koji si već zaradio nije po¬trebna neka posebna mudrost; čak i prosječan čovjek može to dobro obaviti. Moj pametni sin sjedi kraj mene i smišlja nove načine kako što brže napuniti riznicu; takav posao iziskuje izoštrenu inteligenciju.
”Na isti način, da bi čovjek jednostavno slijedio ustaljenu rutinu, ne treba biti previše pametan; ali da bi pronašao nove putove do Stvoritelja, mora biti veliki cadik.
(Preveo i prepričao: Nenad Vasiljević)