Rabin Zev Wolf iz Zbarazha primijetio je jedne noći da su lopovi provalili u njegovu kuću i počeli, onako nasumice, trpati u vreće sve što im je došlo pod ruku. Rabin je sve to mirno promatrao iz svoje sobe, ali nije niti pokušao poduzeti išta da ih zaustavi.
Prije nego što su lopovi namjeravali pobjeći, pokupili su još nekoliko sitnica, među njima i jednu čašu iz koje je baš nekoliko trenutaka prije pio jedan bolesnik. Vidjevši to, rabin potrča za njima vičući:
“Dobri ljudi, što god da ste našli u mojoj kući, slobodno zadržite kao poklon; meni zaista ništa od toga neće nedostajati. Jedino vas molim, budite oprezni s tom čašom: pripadala je bolesniku i lako biste se mogli zaraziti.”
Nakon tog događaja, svake večeri prije nego bi krenuo na počinak, rabin bi nekoliko puta glasno izgovorio istu rečenicu : ” Na ovaj način se odričem svega što posjedujem.”
Tako je, u slučaju da se lopovi opet vrate, bio siguran da neće biti optuženi za krađu.
232