Nakon smrti rabina Urija iz Streliska, jedan od njegovih hasida došao je rabinu Simchi Bunamu s namjerom da kod njega nastavi učiti. Upita ga rabin:
“Što je bilo najvažnije u načinu poučavanja tvog učitelja?”
“Najvažnije mu je bilo da probudi u našim srcima osjećaj poniznosti”, odgovori hasid. Bez obzira tko bi došao do njega, čuveni rabin ili poznati bogataš, morao je prvo s izvora na tržnici donijeti dvije velike kante pune vode. Ako nije bilo potrebe za vodom, morao je na ulici obaviti neki drugi teški fizički posao.”
Sasluša ga rabin, pa mu odgovori:
“Ispričat ću ti priču. Jednom je neki kralj osudio tri čovjeka, dva pametna i jednog priprostog, da budu zatvoreni u mračnu i vlažnu rupu. Svaki dan u isto vrijeme su im spuštali hranu i pribor za jelo. No, mrak je toliko smeo jadnog čovjeka, da više nije bio u stanju sam pojesti niti to malo hrane što su dobivali. Kako bi ipak nešto pojeo i popio, jedan od pametnih počeo mu je pomagati pri jelu. Jadničak je bio toliko smeten i zaboravljiv da ga je svaki dan trebalo učiti iznova. Drugi pametni čovjek je za to vrijeme sjedio u tišini i nije niti pokušao pomoći.
Nakon nekog vremena izgubi prvi pametni čovjek strpljenje:
“Zašto samo sjediš u tišini, ne bi li i ti barem jednom mogao pomoći jadnom čovjeku?”
Odgovori mu drugi pametni čovjek:
“Ti imaš dobro srce i pomažeš mu svaki dan. Sve kad bi jadničak jednog dana i naučio kako jesti, što će biti ako mu sutra daju drugi pribor za jelo? Opet ćeš ga morati učiti iz početka i tome nema kraja. A ja svo vrijeme sjedim i razmišljam kako da probijem rupu u pokrovu i pustim zraku svjetla da uđe u rupu. Tada bi čovjek bez ičije pomoći mogao vidjeti sve.”
230