Hebrejska riječ košer znači “prikladno”. Zakoni o kašrutu (prikladnosti) definiraju namirnice koje su prikladne za hranu Židovima.
Zakone o kašrutu zapovijedio je B-g Izraelcima u pustinji Sinaj. Mojsije je narod podučio o tim zakonima te osnove tih zakona napisao u knjizi Levitski zakonik, 11. poglavlje i u knjizi Ponovljeni zakon, 14. poglavlje. Potankosti i pojedinosti prenosile su se kroz generacije da bi na kraju bile zapisani u Mišni i Talmudu. Njima su nadodane različite uredbe koje su tijekom generacija donosili rabinski autoriteti kao “zaštitne mjere” za očuvanje biblijskih zakona.
Kroz našu 4000 godina dugu povijesti, držanje košera je bilo znak židovskog identiteta. Možda više od bilo koje druge “micve,” zakoni kašruta naglašuju da je židovstvo mnogo više od “religije” u konvencionalnom smislu riječi. Za Židova, svetost nije ograničena na sveta mjesta i vrijeme izvan svakodnevnice; štoviše, život je u svojoj ukupnosti jedno sveto nastojanje. Čak i naizgled svjetovna aktivnost kao što je jelo B-žanski je čin i jedinstveno židovsko iskustvo.