Dođe jednom rabinu Elimelehu iz Liženska čovjek i jedva procijedi kroz suze:
“Učitelju, izuzev ubojstva, činio sam u životu sve ono što čovjek ne bi trebao činiti. Ako se ne popravim, znam da za mene nema mjesta na nebu. Pomozi mi, učitelju, ja trebam ‘tikun’, lijek za dušu!”
Dirnula je rabina iskrenost čovjeka u takvoj nevolji, pa mu predloži:
“Jedan od načina na koji se čovjek može iskupiti za svoje grijehe je da mu ulijemo rastopljeno olovo u grlo. Ako hoćeš, ja mogu to učiniti za tebe.”
Čovjek se kratko vrijeme dvoumio, ipak su u pitanju strašne muke, pa se na koncu ipak odluči:
“Ako će mi na takav način sve biti oprošteno, učinimo to sutra.”
“Ne ide to tako brzo i jednostavno. Prvo se moraš prisjetiti svakog detalja svog života, osjetiti težinu i posljedice svega što si učinio. Potrajat će to dobru godinu dana,” objasni rabin.
I tako je čovjek uredno izvršavao sve što je rabin propisao. Prošla je godina, došao je i taj dan. Olovo je zagrijano, rabin stavlja povez čovjeku na oči. Čovjek još jednom priznaje svoje grijehe, moli stvoritelja za oprost, izgovara Šma Israel i otvara usta. Rabin uzima staklenku meda i saspe je čovjeku u grlo. Čovjek se zagrcne, jedva dođe do zraka i upita:
“Zašto si to učinio? Ja sam se već pripremio za smrt!”
“Nakon svega što si učinio ovih godinu dana, sada to više nije potrebno,” odgovori mu rabin.
(Odabrao i preveo s hebrejskog Nenad Vasiljević)