Možda vas je do sada zbunilo kada ste čuli da se osim Pet Mošeovih Knjiga, još spominju i “Hebrejska Biblija”, Usmena Tora… I sve je to – Tora?
Da bismo pojasnili, krenimo od same riječi Tora što doslovno znači „upute“, dakle, neku vrstu uputa za život.
Pet Mošeovih Knjiga
Kad Židovi kažu „Tora“, oni vrlo vjerojatno govore o Pet Mošeovih (Mojsijevih) Knjiga, temeljnim uputama i vodstvu za sve Židove. Toru također zovemo i Humaš, od hebrejske riječi hameš što znači pet. Baš kao što je to slučaj i s ne toliko židovskim te pomalo arhaičnim nazivom Tore, Pentateuh (od grčkog penta što također znači pet).
Često kada ljudi govore o Tori, tada se to odnosi na Pet Mošeovih Knjiga u svicima kakvi se nalaze u sinagogi te se iz njih čita tijekom službi.
Tanah – Tora u 24 knjige
Pet Mošeovih Knjiga su zapravo dio pisane kolekcije koja se također naziva Tora, no inače je poznata kao Tanah.
Tanah (תנ״ך) je akronim riječi:
• Tora: Humaš (Pet Mošeovih Knjiga)
• Nevi’im (Proroci)
• Ketuvim (zapisi, kao što su Psalmi, Lamentacije i Izreke)
Međutim, postoji razlika. Iako se sve knjige sadržane u Tanah smatraju božanskim djelom, Humaš je jedinstven. Naime Humaš je Mošeovo djelo, a istinitost njegova proročanstva temelji se na nacionalnom iskustvu – događaju na Gori Sinaj gdje je sav narod svjedočio B_žjoj komunikaciji s njim.
Do tog trenutka, narod nije mogao biti posve siguran da je ono što Moše govori doista od B_ga. Nisu imali niti jednog empirijskog dokaza ili bilo čega drugog osim čuda koja je izvodio – no što čuda predstavljaju? Samo nečiju sposobnost da izvodi nešto natprirodno; ona nisu dokaz da B_g govori toj osobi ili bilo kome drugome. Stoga narod više nije imao razloga sumnjati tek nakon što je vidio i čuo njihov razgovor.
Sva ostala proročanstva koja sadrži Tanah, bilo da je riječ o Samuelu, Izaiji ili Danielu, su svjedočanstva jedne osobe. U njih se vjeruje samo zato jer nas je Moše uputio – u B_žje ime – da vjerujemo i slušamo proroke koji su ispunili sve jasno tražene uvjete. Netko tko govori u ime B_žje, no ne ispuni odgovarajuće uvjete, bit će žestoko kažnjen, neovisno o čudima koja možda izvodi.
Očito je da niti jedan prorok ne može dodati ili oduzeti od bilo čega što je Moše podučavao, budući da njihov kredibilitet u potpunosti počiva na njegovom autoritetu. Proroci dolaze samo da objasne, razrade i opomenu ljude da se drže „Mošeove Tore“. Kao što je posljednji od njih, Malahi, rekao: „Imajte na umu učenja Moga sluge Mošea, kome sam na Horebu propisao zakone i pravila za cijeli Izrael“.
Ostatak svijeta ponekad Tanah naziva „Hebrejskom Biblijom“. Židovi su napisali puno drugih knjiga tijekom povijesti, mudrosti i proročanstava, no niti jedna se nije smatrala božanskom i vječnom da bi bila uključena u Tanah.
Usmena Tora – beskrajna Tora
Svako djelo zahtijeva znanje i razumijevanje konteksta kako bi sadržaj imao smisla i još više toga što je namijenjeno da se prenesu sve upute potrebne za jedan cijeli narod i svakog pojedinca u svakoj situaciji za vječnost.
Zato imamo „Usmenu Toru“ (na hebrejskom: Tora Šeba’al Peh) koja je doslovno beskrajna.
U Pet Mošeovih Knjiga čitali smo više puta kako je Moše prenosio narodu upute od B_ga. No, očito je Moše podučavao mnogo više nego što bi moglo biti napisano u tih pet knjiga.
Na primjer, piše da nam je rečeno da se „odmaramo sedmog dana“, no nema napisanog objašnjenja na kakvu vrstu odmora se misli. Također nam je rečeno da koljemo životinje prije nego što ih jedemo „kao što vam Ja zapovijedam“, a bez opisa kakav je to način zapovjeđen.
Sličnih primjera ima gotovo bezbroj. Toliko toga nedostaje i toliko je dvosmislenosti da bi bilo teško izvući i provesti bilo kakav zakon temeljem samog teksta.
Toj činjenici dodajmo i da pisana Tora ne sadrži nekudot (sustav „točkica i crtica“ ispod slova kojima se obilježavaju samoglasnici), a koji su važni u čitanju biblijskog hebrejskog jezika. Riječ mlijeko, na primjer, se piše istim slovima kao i riječ za masnoću. U mnogim je slučajevima jedini način kako bi se saznala razlika, tradicija, ono čemu su nas podučavali. U pisanom tekstu također nigdje nema interpunkcijskih znakova.
Stoga ne čudi da kad su rani protestanti počeli prevoditi Hebrejsku Bibliju u tekst sa samoglasnicima, bili prisiljeni oslanjati se na židovsku tradiciju interpunkcije i samoglasnika, kao i na klasične židovske komentatore za jednostavno značenje teksta.
Tora također zapovijeda starješinama da „čuvaju djecu Izraela dalje od nečistoće“. Kaže: „Čuvajte Moje čuvare!“. To znači da ako duhovno vodstvo vidi da njihova generacija ima veća iskušenja nego prijašnje generacije ili naprosto ne može biti pažljiva kao prije, vrijeme je da doda neka upozorenja kako bi ih sačuvala.
Mnoge su takve mjere predostrožnosti dodane u ranoj židovskoj povijesti bez da su zabilježene u službenom, javnom dokumentu.
Uz to, s vremena na vrijeme, preci i vođe naroda koristili su principe interpretacije koje je prenio Moše kako bi izveli nova pravila ili vratili u život ona koja su bila zaboravljena. Također su uspostavili nove odredbe kako bi zaštitili zakon ili koje će vrijediti za nove situacije, kao što je to slučaj s Purimom i Hanukom. Tora daje opsežan autoritet grupi od 70 starješina i „svećenicima i mudracima koji će živjeti u tvom vremenu“ kako bi odgovorili na „sve što te opterećuje“ do točke da „ne smiješ odstupiti od njihovih riječi u lijevo, niti u desno“. (Ponovljeni zakon 17:8-12).
Dakle, najveći dio Tore morao se je prenositi usmenim putem, s oca na sina, s učitelja na učenika. Zbog njezine prirode, mogla se je prenositi samo na taj način. Iako je pisana Tora sveti tekst satkan od preciznog broja riječi, Usmena Tora je živući, rastući organizam mudrosti, uvida i znanja koji buja u vodama odnosa učitelja i učenika te ne može biti uhvaćena u mrežu suhe tinte na papiru.
Što uključuje Usmena Tora?
Pa ipak, u konačnici je trebalo napisati jezgru ove usmene tradicije kako ne bi bila izgubljena. S obzirom da je ta usmena tradicija također vitalan dio božanskih uputa, također se naziva Tora – Usmena Tora – te uključuje:
• pravilno čitanje teksta s interpunkcijskim znakovima, samoglasnicima i kantilacijama (elementi pjevanja), zajedno sa značenjima riječi,
• kompilaciju zakona i pravila poznatu kao Mišna, zajedno s ostalim prihvaćenim kompilacijama, kao što su Sifre, Sifra, Mehilta, Braita i Tosefta,
• diskusije i debate o tim materijalima, poznate kao Talmud ili Gemara,
• ezoterijska djela (često poznata kao Kabala) te etičke smjernice temeljene na Tori, a koje su sastavili učenjaci
• priče i njihove pouke koje su sadržane u Talmudu i Midrašima
• bilo koje drugo učenje koje je prihvaćeno dugoročnim konsenzusom židovske zajednice zato jer je čvrsto utemeljeno na nekom presedanu ili zato jer se pokazalo da proizlazi iz prihvaćenih načina temeljem prethodnih tekstova i mišljenja.
Kao što piše u Talmudu, „Zapisi, Mišna, Talmud i Agada (anegdote i parabole) – čak i ono za što je vrijedan učenik predodređen da poučava prije njegovog učitelja – sve je već rečeno Mošeu na Sinaju.“
Dakle, da, moglo bi se dogoditi da vam prijatelj kaže: „Trebao si čuti zadivljujuću Toru koju je rabi jutros govorio u ime njegovog učitelja!“ Ako biste ga pitali: „Koju knjigu Tore?“, odgovor bi mogao biti da ta još nije napisana. Jer je Usmena Tora zauvijek živa te raste u umovima i ustima onih koji je uče, vjeruju u nju te je prihvaćaju.
Izvor: Chabad.org, What Is Torah?