Reb Zev Volf iz Zbaraža primijetio je jedne noći da su lopovi provalili u njegovu kuću i počeli, onako nasumice, trpati u vreće sve što im je došlo pod ruku. On je sve to mirno promatrao iz svoje sobe, ne pokušavajući ih zaustaviti.
Prije nego što su lopovi namjeravali pobjeći, pokupili su još nekoliko sitnica, među njima i jednu čašu iz koje je baš nekoliko trenutaka prije toga pio jedan bolesnik. Vidjevši to, rebe potrča za njima vičući:
“Dobri ljudi, što god da ste našli u mojoj kući, slobodno za¬držite kao poklon; meni zaista ništa od toga neće nedostajati. Jedino vas molim, budite oprezni s tom čašom: pripadala je bolesniku i lako biste se mogli zaraziti.”
Nakon tog događaja, svake večeri prije nego bi krenuo na počinak, rebe je glasno izgovarao: “Odričem se svega što posjedujem.” Tako je, u slučaju da se lopovi opet vrate, bio siguran da ih nitko ne može optužiti za krađu.
(preveo i prepričao Nenad Vasiljević)