Tijekom povijesti mnoga su društva imala tajni ili ne toliko tajni jezik znakova. Taj jezik znakova imao je vjersko, političko, kulturno i društveno značenje. Podrijetlo i značaj u mnogim slučajevima izgubljeni su za povijest, čak i onda kada su znaci još uvijek u upotrebi.
Neki od znakova korišteni za prenašanje poruke, bilo podrške, poput znaka podizanja palca, ili pak oba palca, ili pogrdnih znakova. Znakovi se razlikuju od kulture do kulture. Pojedini znak može imati potpuno različito značenje u različitim društvima. Oni koji putuju u strane zemlje zbog toga se mogu osramotiti, pa čak i doći u sukob.
Postoje i znakovi koji se koriste u organiziranim političkim, vojnim ili vjerskim grupama. Vojska je vjerojatno najpoznatija po svojim znakovima rukama, odnosno salutiranju. Način na koji se salutira razlikuje se od zemlje do zemlje, i od vojske do vojske.
Neka od vojnih salutiranja su prilagođena za civilnu uporabu, kao na primjer salutiranje koje koriste izviđači diljem svijeta. Drugi znakovi su potpuno civilni, kao primjerice oni hinduskog pozdravljanja kada se jedna ruka polaže na drugu. Neki znakovi nisu povezani s nikakvim organizacija, kao na primjer „daj pet“ koje koriste mladi crni amerikanci,a koje su prihvatili svi američki tinejdžeri.
Mnoge religije koriste izražavanje rukama i znakove. Velik broj tradicionalnih kršćanskih crkava na različite načine uči svoje vjernike kako se prekrižiti. Muslimani podižu svoje ruke i prekrivaju lice tijekom molitve.
Zbog čega se koriste znakovi?
Ruke se koriste za komunikaciju ili da pokažu znakove poštivanja i odanosti. U religijskom smislu, to se čini kako bi se komuniciralo s B-gom, ili drugima pokazalo poštivanje i poslušnost B-gu. Znak rukom također dodaje fizičku dimenziju vjerskom predanju izraženom kroz govor ili pjevanje.
Pokazivanje znaka ukazuje na neku grupu ili zajednicu. Oni koji uđu i prepoznaju znak znat će da su ušli u svoju zajednicu. U nekim zajednicama, ti su znakovi bili tajni pošto je članovima trebala biti prenesena poruka koja bi ih na drugi način dovela u opasnost.
Židovski jezik znakova
U Židovskim religijskim običajima znaci rukama ne igraju tako veliku ulogu kao što je to slučaj kod nekih drugih zajednica. Pošto znakovi inkliniraju tradiciji, oni manje tradicionalni Židovi i koriste rjeđe ili nikako. Bez sumnje, mnogi Židovi nikada se nisu susreli s nekima od znakova, niti poznaju njihovo podrijetlo i svrhu.
Znak Svećeničkog blagoslova
Od svih Židovskih znakova najpoznatiji je onaj svećeničkog blagoslova, Birkat Kohanim, mada ga se rijetko može vidjeti. To je znak dviju ispruženih ruku u visini ramena ispod talita, s razdvojenim prstima, dok Kohen blagoslivlje zajednicu. Kohenovo lice je prekriveno. Ruke u položaju svećeničkog blagoslova često ćete naći kao dekoraciju na nakitu ili na nadgrobnom spomeniku Kohena.
Ruke stoje s prstima ispruženima prema naprijed, a mali prst je odvojen od prstenjaka, kao i drugi od trećeg prsta. Također su i palci na rukama razmaknuti, tako da ukupno ima pet razmaka među prstima. Dlanovi su okrenuti prema dolje. Desna ruka je postavljena malo više live. Ovo podizanje ruku za vrijeme blagoslova naziva se nesiat kohanim.
Udaranje po grudima
Svaki puta, za vrijeme priznavanja grijeha, kada se izgovaraju riječi „mi smo sagriješili“ ili riječi sličnog smisla, običaj je da se desnom rukom udari u lijevi dio grudi, iznad srca. Samokažnjavanje je uobičajeno u mnogim religijama. Židovski običaj udaranja u grudi, međutim, nije samokažnjavanje i nije smišljeno da bi bilo bolno. To je simbol koji podsjeća osobu na izgovorene riječi i potiče pokajanje.
Pokazivanje prema Tori
Nakon čitanja Tore, svitak se podiže dok je još otvoren tako da ga svi vide. Dok je Tora tako podignuta, što se naziva hagba, neke zajednice imaju običaj da usmjere prema Tori svoj mali prst, dok druge usmjeravaju svoj mali prst prema Tori dok drže cicit, odnosno rese svog talita dok izgovaraju riječi „a ovo je Tora.“
Blagoslovi nad svijećama za Šabat
Kada se upale svijeće za Šabat, odvija se ritual koji uključuje ruke. Obično to čine žene koje pale svijeće, no ako u kući nema žene, muškarac ima obavezu učiniti to. Upale se svijeće, pa ona s obje ruke tri puta „privuče“ svjetlost prema sebi. Simbolika toga je ona sebi približi duh svetosti Šabata. Ona zatvara oči, pokriva ih rukama i izgovara blagoslov. Taj čin pokreta tijela okupanog blagom svjetlošću svijeća i nerazgovjetni šapat molitve ostao je utisnut u sjećanje tolikih naraštaja Židova.
Počesto je upravo taj fizički aspekt rituala onaj koji ne samo dodaje već ostavlja utisak na nas važnosti rituala, tako da ga se sjećamo još dugo nakon što je ritual završio. To je pravi smisao Židovskih znakova.
3992/4718