U posljednjih 1.000 godina najveći broj Židova grupiran je u dvije velike skupine: Aškenazi i Sefardi. Suvremeni Aškenazi su Židovi koji potječu iz doline Rajne, a govorili su Jidiš kao i njihovi preci, dok Sefardi potječu s Pirenejskog (Iberskog) poluotoka te iz arapskih zemalja.
Unatoč većim razlikama u kulturi, jeziku i genetici te onim manjim u obredima i ritualima, puno više ih vezuje nego razdvaja. Tako bi se Sefardi iz Maroka i Aškenazi iz Moskve odmah našli na zajedničkom tlu u molitvenoj službi koja je 95% identična, u pridržavanju micvot i, naravno, u hebrejskom jeziku.
Židovi iz Španjolske
Katolički vladari Španjolske, kralj Ferdinand i kraljica Izabela, 1492. godine su prognali sve Židove iz njihovih zemalja (to nije bilo prvi put u povijesti da su Židovi prognani iz Španjolske). Ostanak je bio dozvoljen samo onim Židovima koji su konvertirali na katolicizam.
Španjolski Židovi emigrirali su u Portugal (odakle su također uskoro bili protjerani), sjevernu Afriku te u druge krajeve u kojima su pronašli sigurno utočište. U mnogim područjima – od Amsterdama, Italije do Alepa – postali su dominantna židovska kultura među domaćim židovskim zajednicama. To objašnjava zašto su Židovi u zemljama daleko od Španjolske poznati kao Sefardi (njihov naziv dolazi od biblijskog naziva za nepoznatu zemlju, a koju su Židovi kasnije identificirali kao Iberski poluotok).
Iz doline Rajne
Unatoč legendama, nije posve jasno kada su Židovi počeli naseljavati dolinu Rajne, niti odakle su došli. Detalji iz liturgije i neki drugi tragovi ukazuju na Svetu zemlju kao moguću pradomovinu. No, počevši od 10. stoljeća, židovske zajednice iz pograničnih predjela Francuske i južne Njemačke postale su značajno središte židovskog života.
U Bibliji je Aškenaz bilo ime Noinog praunuka, odnosno Jafetovog unuka, pretka Rimljana. Možda zato jer je područje doline Rajne bilo dijelom Rimskog Carstva, regija, njezin jezik te njezini ne-židovski stanovnici povezani su s tim imenom. S vremenom su i Židovi s tog područja također postali poznati kao Aškenazi.
Ondje su pretrpjeli uzastopne valove ubilačkih križarskih ratova, talmudskih paljenja, masakara i teških represija. U promijenjenim ekonomskim i političkim okolnostima nakon Velike epidemije kuge u 14. stoljeću, pri čemu je, među ostalim, bilo i optužbi da je kuga došla jer su Židovi trovali bunare, uputili su se u ugodnije za život istočne krajeve. Ondje je život Aškenaza cvjetao, a jidiš, koji je zapravo mješavina njemačkog, hebrejskog aramejskog i još pokojeg jezika, postao je dominantni jezik Židova u istočnoj Europi sve do Holokausta.
Osnovne razlike Aškenaza i Sefarda
Iako su osnove Judaizma iste za sve Židove, postoje određene razlike u obredima i ritualima Aškenaza i Sefarda. Ovom prilikom navest ćemo neke od njih.
Izgovor hebrejskih riječi
Hebrejski alefbet sastoji se od 22 slova te 12 oznaka za samoglasnike (nekudot), svaki od njih s drugačijim zvukom. Izgovor je evoluirao tijekom vremena te se kod Sefarda izgubio dio nijansi u izgovoru nekih od njih, a kod Aškenaza su se također izgubile neke druge nijanse. Dodatno su na govor obiju skupina utjecali jezici koje su govorili u svojim zemljama. Tako će, na primjer, najvažniji dan u tjednu Sefardi izgovarati kao Šabat, a Aškenazi kao Šabos ili Šabes iako se piše isto (שבת). No, što je najvažnije, Šabat obilježavaju na isti dan i na isti način.
Na stolu i u kuhinji
Neka jela koja se najčešće smatraju tipično židovskima kao što su gefilte riba, kiška (punjeno crijevo, jelo slično kobasici), kugel od krumpira (puding), kniš i sjeckana jetra protječu iz kuhinja Aškenaza. Sefardi pak imaju posve drugačija jela koja preferiraju. S druge strane, Aškenazi jedu čolent kao popodnevni šabatni obrok, dok Sefardi taj obrok nazivaju hamin, odnosno dafina, začine po ukusu te ukuhaju jaja.
Jezici
Većina Židova danas govori engleski ili suvremeni hebrejski. Međutim, svega nekoliko generacija unatrag, u vremenu prije Holokausta, većina Aškenaza je govorila jidiš, a Sefarda ladino, portugalski ili arapski. To se i dalje odražava u imenima koja se daju djeci, pa se tako kod Sefarda često čuju imena koja su španjolski ekvivalenti hebrejskih imena (npr. Salvatore umjesto Jehošua), dok djeca Aškenaza dobivaju imena koja proizlaze iz jidiša (npr. Golda što na jidišu znači zlato).
Čuvanje Tore
Aškenazi čuvaju Tore u baršunastim navlakama koje skinu prije negoli polože svitak na podlogu za čitanje. Većina Sefarda pak čuvaju svoje Tore u čvrstim cilindrima koji se mogu otvoriti za čitanje, ali ne i ukloniti.
Selihot
Prvog dana mjeseca Elula, dakle 40 dana prije Jom Kipura, Sefardi rano ustaju kako bi molili molitve pokajanja poznate kao selihot. Aškenazi počinju moliti selihot u nedjelju ujutro, svega nekoliko dana prije Roš Hašane.
Pesah i kitnijot
Tijekom Pesaha, kad je zabranjena konzumacija hrane koja sadrži hamec (bilo koji prehrambeni proizvod načinjen od pšenice, ječma, raži, zobi ili pira, a koji u kontaktu s vodom može fermentirati), Aškenazi također izbjegavaju mahunarke, rižu, kukuruz te ostalu hranu poznatu kao kitnijot. Većina Sefarda (iako ne svi) nemaju takvih pravila te sa zadovoljstvom poslužuju rižu (pažljivo provjerenu da se u njoj ne bi našlo koje zalutalo zrno pšenice) kao blagdansku deliciju.
Kol Nidrei
Za bilo kojeg Aškenaškog Židova, vrhunac židovske godine je izvođenje s kantorom Kol Nidrei molitve uvečer na Jom Kipur. Njih bi doista moglo iznenaditi da ove molitve čak ni nema u mnogim Sefardskim molitvenicima. Nasuprot tomu, Sefardi imaju neke vrijedne liturgijske skladbe kao što su Hatanu Lefanecha, Keil Nora Alila i druge, a koje Aškenazi ne izvode.
Bima
Bima je centralno mjesto u svim sinagogama na kojem se čita Tora. No, razlikuje se njezina pozicija, ovisno o tome je li riječ o aškenaškoj ili sefardskoj sinagogi. Tako su u aškenaškim sinagogama redovi klupa ili stolica okrenuti prema svetištu dok se u sefardskim sinagogama bimah nalazi u sredini prostorije prema kojoj su okrenute klupe i stolice. Tijekom molitve Amida okreću se licem prema Jeruzalemu.
Nisu svi Židovi ili Aškenazi ili Sefardi
Ljudi se rijetko mogu svrstati u kutije u koje ih pokušavamo ugurati, pa se tako i mnoge kulture greškom guraju kao sefardske iako to uopće nisu.
Primjer bi bili Jemenski Židovi čija je jedinstvena židovska tradicija starija od sefardske te svakako ne vuče porijeklo iz Španjolske. Slična je situacija s Perzijskim Židovima koji govore Judeo-perzijski jezik te vuku porijeklo iz Babilona te Iračkim Židovima koji pak govore Judeo-arapski. Potom su tu i Židovi iz Italije i Grčke koji su nekoć imali svoje uspješne kulture s njihovim jedinstvenim običajima i jezicima.
Danas, uz izuzetak nekih malih grupacija, njihova je tradicija gotovo nestala (mnoge od njih ubili su nacisti) te su ih zamijenili Aškenazi i Sefardi koji sada žive u tim mediteranskim zemljama.
Nekada je bila i velika skupina Mustarabima, Židova koji su nastanjivali arapske otoke. S vremenom su ih zasjenili Sefardi te su i spojeni u tu većinu.
Kada je nastala dioba Judaizma?
Na početku su Izraelci bili podijeljeni u 12 plemena. Nakon smrti kralja Saolomona, podijelili su se na Judeu na jugu te Izrael na sjeveru. Sjeverno kraljevstvo koje se sastojalo od 10 plemena je s vremenom prognano te se izgubilo u povijesti.
Tijekom razdoblja drugog Hrama, rabini su se grupirali u dvije rabinske škole – Bet Hilel i Bet Šamaj, a nakon uništenja Svetog Hrama, razvile su se dvije udaljene škole: jedna u Izraelu, a druga u Babilonu. Obje tradicije su sačuvane u dva Talmuda, Jeruzalemskom i Babilonskom. Kod ovih su skupina postojale razlike u ritualima i običajima.
Dok su Židovi u Izraelu trpjeli pod kršćanskom vlašću, a njihove su se zajednice urušavale, škole u Babilonu nastavile su cvjetati, a židovske zajednice su postepeno preuzimale babilonske tradicije koje su sada univerzalno prihvaćene.
Dva osnovna središta Aškenaza i Sefarda razvila su se nakon što su židovi prešli iz Azije u Europu, negdje početkom drugog milenija. To se dogodilo neposredno nakon propadanja Gaonskog vodstva u Babilonu.
Pročitajte više: Chabad.org, Ashkenazi and Sephardic Jews
Izvor fotografija: Chabad.org