Jednom prilikom prenoćio reb Eisig kod nekog siromašnog seljaka. Na odlasku blagoslovi on domaćina uspjehom u poslu i bogatstvom koje će dijeliti s potrebitima.
Nije prošlo previše vremena, a domaćin je postao jedan od najbogatijih trgovaca u kraju. Međutim, kako to obično biva, s bogatstvom je došla pohlepa, a s pohlepom bahatost. Tako je sada naš domaćin prezirao siromašne isto toliko koliko ih je nekada uvažavao. Srce mu je toliko otvrdnulo da je unajmio stražara koji nije puštao siromahe preko njegovog praga.
Kad je čuo za tu promjenu u ponašanju, uputi se reb Eisig po drugi puta u seljakovu kuću. Na vratima ga dočeka stražar:
“Moj je gospodar upravo u društvu uvaženog gosta.”
“Ipak mu prenesi,” ustrajao je reb Eisig, “da čovjek koji ga je obogatio svojim blagoslovom čeka na njegovu dobrodošlicu.”
Stražar ga pusti u kuću, ali iskrena se dobrodošlica nije osjetila. Zato reb Eisig uhvati pod ruku svog domaćina i dovede ga do prozora:
“Pažljivo pogledaj kroz prozor. Što vidiš?”
“Vidim ljude, koji su zauzeti svaki svojim poslom,” odgovori bogataš.
Reb Eisig ga ponovo uhvati pod ruku, ali ovaj put ga dovede pred ogledalo, pa ponovi pitanje:
“A što sada vidiš?”
Čovjek je neko vrijeme zbunjeno stajao, onda se opet pogledom vrati na ogledalo, pa nesigurno procijedi kroz zube:
“Sada vidim samo sebe.”
Reb Eisig mirnim glasom prekine neugodnu situaciju:
“Pogledaj! Prozor je napravljen od stakla i ogledalo je, isto tako, napravljeno od stakla; ali ti kroz prozor vidiš druge ljude, dok u ogledalu vidiš samo sebe. Zašto je to tako? Zato što je staklo ogledala sa stražnje strane premazano srebrom (kesef – na hebrejskom znači srebro i novac). Došlo je vrijeme da treba ostrugati srebro, kako bi ti opet mogao vidjeti druge ljude.
S tim riječima, reb Eisig krene prema pozadini ogledala. Domaćin je dobro razumio poruku:
“Ostavi mi moje bogatstvo, a ja ću pomaganje siromašnima od danas smatrati za svoju svetu dužnost.”
(Preveo i prepričao: Nenad Vasiljević)