Jedan je hasid gotovo svakodnevno marljivo učio i molio uz svog učitelja. I tako čitavih dvadesetak godina. Jednoga dana priđe mu njegov Rebe, učitelj koji bijaše na glasu upravo zato što se nije volio držati utabanih putova. Hasid ga ljubazno pozdravi i sačeka da Rebe započne razgovor.
“Opiši mi kako izgleda jedan tvoj uobičajeni dan,” započe razgovor Rebe.
“Ništa posebno. Pored uobičajene molitve, u zadnje vrijeme uglavnom usavršavam svoje strpljenje,” odgovori hasid.
Primaknuvši svoja usta njegovom uhu, Rebe šapne:
“Naravno da se majstori poput nas ne opterećuju strpljenjem. Mi to činimo samo zato da bi nas drugi obožavali; a to donosi i obilje vrijednih poklona.”
Hasid se sada vidno uznemirio, ali Rebe nije prestajao, nastavio se smijati i tapšati ga po ramenu:
“Ako itko zna kako manipulirati ljudima, onda smo to mi.”
Sada se hasid više nije mogao suzdržati:
“Ne razumijem zašto si došao? Zašto me mučiš?
“Ha, a gdje je sada nestalo tvoje usavršavanje strpljenja?” nasmija se Rebe i oprosti se od svoga hasida.
(preveo i prepričao Nenad Vasiljević)