Neposredno prije poroda, pratila sam svoju kćer Mushkie na ultrazvuk. Tehničarka je spretno vodila postupak, manevrirala sa skenerom, pritiskala tastaturu, papučicu, upravljala kursor ukazujući na dijelove lica djeteta. Jasno je zaokružila nos, a potom i očnu duplju.
No, nisam mogla vidjeti što mi pokazuje, sve što sam vidjela bile su crne mrlje na bijeloj boji, a možda je bilo bijelo na crnome, no to zasigurno nije bilo lice.
– Gleda li u nas ili gleda prema gore? – pitala sam u posljednjem pokušaju da vidim isto što vidi i ona. Htjela sam samo reći da vidim, no nisam mogla. Moj um naprosto nije uspio dobiti ikakvu viziju djetetova lica.
– Sve izgleda dobro – odgovorila je tehničarka.
– Hvala B_gu – odgovorila sam, vjerujući da ona zna o čemu govori.
Dugo očekivano Otkupljenje, B_žje obećanje Židovskom narodu, može se usporediti s rođenjem. No, do tog vremena, svijet izgleda kao slika ultrazvuka.Sve savršeno pristaje, ali da bismo to vidjeli u ovom trenutku pravi je izazov.
Židov čiji život pulsira s B_žanstvenošću Tore je poput tehničarke; takva osoba točno zna što treba raditi i kako sve prepoznati. Potom postoje oni koji žele cijeniti to što se događa, iako im je ponekad teško shvatiti, dobiti pravu sliku. I na kraju, naravno, postoji mnoštvo ljudi koji uopće nisu u sobi. Neki uopće nisu svjesni da će “dijete” uskoro doći na svijet, a druge, čini se, nimalo nije briga.
A tu su i oni koji tvrde da djeteta uopće ni nema. Tim je ljudima život obična zbrka koja ne vrijedi dešifriranja jer ne vodi ničemu.
Moje je pitanje: kako oni uopće mogu biti sretni?
Nedavna anketa koju je proveo “Fox News” pokazala je da je sreća ljudi u opadanju u posljednjih više od deset godina. Ironično je da živimo bolje nego što je itko ikada živio na ovoj planeti, pa ipak, to nije postiglo učinak. Neki će reći da upravo materijalno blagostanje uzrokuje propadanje našeg duha. Koristeći židovsku terminologiju, patimo od ješut, preokupirani smo vlastitim egom.
Judaizam uči da se sreća postiže upravo na suprotan način. Prava sreća, simha, izvire iz bitul, potpune predanosti činjenju onoga što B_g od nas traži, tako da nečiji ego biva sasvim poništen. Čim smo bliži tom načinu života, sretniji smo. Ako se moj život vrti samo oko mene, na kraju krajeva, ja imam svoj kraj. I to je sasvim dovoljno da me rastuži.
Ne sramim se reći da sam postala pobožna zbog želje da budem sretnija. Nisam znala koliko to zahtjeva truda, ali puno sam sretnija vjerujući da sam ovdje zbog B_žjeg nauma nego zbog sebe same.
A ono što me čini najsretnijom su jasni znaci da Mošija neminovno dolazi. Istina, svijet je konfuzan i zlo bijesni, ali jučer kad je smetlar izašao iz svog kamiona kako bi mi pomogao da ga zaobiđem, bila sam čitav dan dobre volje. Malo ljubaznosti dugo traje. Poput tehničarke s početka priče, pokušavam se izvježbati kako bih znala što treba raditi i što točno treba tražiti.
Zašto se ti “nesretni” Židovi boje učiniti korak bliže B_gu, ili čak priznati da bi željeli da Mošija dođe?
Mislim da je to zbog toga jer pojmovi “Mesija” i “Otkupljenje”, pa čak i B_g, imaju snažne nežidovske konotacije od kojih je Židovima slabo. Tim ljudima nije važno što je vjera u dolazak Mošija temelj židovske vjere. Navikli smo slušati kako je Mesija spasio samo neke ljude, a ti ljudi ne uključuju Židove. U kombinaciji s činjenicom da savršen svijet zvuči naprosto predobro da bi bilo istinito, vjera u Mošija nema nikakve šanse.
To bi moglo djelomično objasniti zašto mi je nekoliko prijatelja reklo da nikada neće povjerovati u koncept Mošija.
No, pravi stručnjak, Lubavičerski Rebe, Rabi Menachem Mendel Schneerson, sjećamo ga se po pravdi, savršeno je vidio dijete spremno za dolazak na svijet. Da bismo ga “porodili”, sve što trebamo učiniti jest povećati djela dobrote i ljubaznosti. Da, židovski “ultrazvuk” je mistična slika puna čudesnih trijumfa i neizrecive boli, no sve je to manje važno od posla koji nam slijedi: poroditi dijete.
Nasuprot popularnom uvjerenju, ne treba se ničega bojati, nema razloga vjerovati da je Tora u ovom slučaju pogriješila.
Možda naša generacija ne zaslužuje u potpunosti Mošija, sigurno ne ako samo pomislite na naše pretke koji su toliko toga žrtvovali za B_ga i Toru. No ovdje u “zemlji meda i mlijeka”, malo žrtvovanja sebe za B_ga postići će puno – jer tako je lako biti preokupiran sobom da B_g cijeni sve što napravimo za Njega. Čak i ako to učinimo samo zbog vlastite sreće.
No, ako doista želimo biti sretni, baš svatko od nas trebao bi moliti B_ga da sada pošalje Mošija.
Čega se bojimo?