Gotovo pedeset godina biheviorizam je bio dominantna paradigma u psihologiji. Um se smatrao crnom kutijom, nepoznanicom, i što je još značajnije, nerelevantnim za tumačenje ljudskog ponašanja. Smatralo se da sva živa bića funkcioniraju po jednom jednostavnom principu: neka vanjska sila ili poticaj djelovali bi na način koji je vršio utjecaj na stvorenje, a stvorenje bi reagiralo u skladu s time. Ugodna stimulacija učvrstila bi ono što bi stvorenje u tom trenutku činilo, dok bi negativna stimulacija obeshrabrivala s njom povezano ponašanje. Ukratko, bihevioristi su vjerovali da je jednostavan koncept nagrade i kazne dovoljan da bi se predvidjelo i promijenilo svako ljudsko i životinjsko ponašanje.
Top liste, tjedne nagrade, natjecanja, ocjenivanje domaće zadaće, plakete… sve to su stvari proistekle iz biheviorističkog načina razmišljanja. Razgrađujući ponašanje u niz malih koraka, od kojih bi se neki događali prirodno, te nagrađujući korake kada bi se dogodili, čovjek bi na kraju mogao uvježbati životinje da se uključe u kompleksna ponašanja. Tako je B.F. Skinner, nagrađivanjem gladnih goluba zrnima hrane svaki puta kada bi golub krenuo na desno, na kraju uspio istrenirati goluba da kruži u smjeru kazaljke na satu. (Na isti način životinje bi se moglo izdresirati da se suzdrže od određenih oblika ponašanja putem kazne, iako po cijenu poticanja straha, nepovjerenja, mržnje i bijesa prema onome tko ih dresira ako je kažnjavanje bilo preoštro ili prečesto.) Trebao je tek mali korak da se ti rezultati primijene na treniranje i oblikovanje ljudskog ponašanja. I tako je nastala većina suvremenih metoda podučavanja u školama. Sustav preoblikovanja ponašanja, nagrađivanje zvjezdicama, tjedne nagrade, natjecanja, povelje časti: te i još mnoge druge metode rođene su iz biheviorističkog načina razmišljanja.
Ideja da se ponašanjem može tako pouzdano manipulirati privlačno je i onima koji podučavaju Toru, jer se oni suočavaju s brojnim izazovima koje zapovijedi Tore postavljaju pred njih. Sveti tekstovi pisani su hebrejskim i aramejskim jezikom. Glavni naglasak je stavljen na zapamćivanje i na posjedovanje širokog opsega informacija. Uz to, većina oralne tradicije bavi se apstraktnim i teoretskim konstrukcijama. Ti faktori otežavaju uvođenje djece u studij/učenje Tore, a problem neposlušnih učenika je stara stvar.
Već od prvog dana škole nastoji se motivirati djecu. Stara je tradicija da kada se djecu po prvi puta dovede u heder, da se ispeku kolači u obliku slova hebrejskog alfabeta i slova se premažu medom. Djetetu se kaže da ponovi ime slova i onda pojede koačić „tako da mu učenje Tore uvijek zadrži slast u ustima.“
Nisu se motivacijske strategije koristile samo za djecu. Talmud nam donosi da kada je Rabin Elazar umro, iza sebe je ostavio sina koji je bio krajnje nemoralan. Rabin Jehuda je želio mladića privoliti da se vrati na put svojih očeva. On je tražio mladića po najmračnijim zakutcima grada i kada ga je pronašao proglasio ga je rabinom. Po tom mu je rabin Jehuda rekao: Sada kada sam te postavio za rabina sigurno ćeš mi se sigurno pridružiti u ješivi da u potpunosti razviješ svoj izuzetni talent. I rekavši mu to, rabin Jehuda odvukao ga je u kuću učenja i postavio mu rabina Šimona za mentora. Kad god bi se mladić obeshrabrio i postojala je opasnost da se vrati svojim starim prijateljima, strpljivi mentor bi rekao: „Zlatna kruna ti je stavljena na glavu i nazvan si rabinom, a ipak želiš otići?“ I tako bi učenik ostao, sve dok konačno nije postao poznat kao rabin Jose; istinski učenjak i pravednik. Pojam nuđenja darova ušao je čak i sam Židovski zakon. Majmonides navodi:
Otac bi trebao navesti svog sina (da uči) uz pomoć stvari koje djeca žele, tako da će s radošću ići na učenje. Dok je mlad, otac mu treba davati orahe, med i datulje. Kada postane stariji i odbije ove male darove, otac mu trba dati finu odjeću, a kada bude još stariji i odbije to, otac mu treba dati darove u novcu. Nakon toga, kada bude još stariji, otac mu treba reći: „Uči Toru i postat ćeš vođa i nazvat će te rabinom.“ A kasnije mu treba reći: „S Torom ćeš zaslužiti raj.“ A kada postane mudar, njegov otac ga treba naučiti da uči Toru zbog nje same.
Ovakva naizgled besramna upotreba/korištenje mita i poklona zapanjujuća je, u svjetlu brojnih talmudskih navoda motiviranja studenata da uče Toru zbog nje same. One koji uče Toru se upozorava da ne učine Toru „krunom kojom će veličati same sebe, niti sjekirom kojom će drobiti“ – dakle, da je ne koristi kao sredstvo za stjecanje plaće ili prestiža. Židovski zakon zabranjuje učitelju Tore da primi plaću za svoj rad, i kudi onoga koji je bahat zbog svog znanja. Onome koji uči Toru čak je zapovijeđeno da to ne čini zbog duhovne nagrade. Mišna kaže: „Nemojte biti poput onih koji služe svom gospodaru kako bi dobili nagradu, već budite poput onih koji služe svom gospodaru bez ikakvih uvjeta“. (Avot 1:3).
Idealno je učiti zbog samog učenja, ne kao vježba za zadovoljenje samog sebe, već prepoznajući apsolutnu vrijednost učenja. B-g nam nalaže da učimo Toru, koja je utjelovljenje b-žanske misli. Tako se učenjem oplemenjujemo u najbitnijem aspektu strahopoštovanja prema B-gu.
Kako onda Majmonides može odobravati uporabu nepredviđenih podstreka? Ne negira li to samu ideju učenja zbog njega samog? Razrješenje ovoga dolazi iz iskaza samog Talmuda: „Čovjek treba uvijek učiti Toru, čak i ako je to iz onostranih pobuda, jer krou učenje iz drugih pobuda čovjek dolazi do učenja zbog učenja samog.“ Izgleda da nas rabini uvjeravaju o neminovnom konačnom promjeni od učenja kao rezultata nagrade u učenje zbog učenja samog.
Kako možemo osigurati da do ove promjene dođe? Odgovor leži u pažljivo sročenoj tvrdnji. Riječ koja se koristi u hebrejskom tekstu sa značenjem „od“, mitoh, prilično je neuobičajena, i točniji bi prijevod bio „od iznutra“. Ove tvrdnja, dakle, podrazumijeva da čovjek treba uvijek učiti, čak i iz pogrešnih pobuda, jer se ispod onostrane pobude nalazi čista pobuda. Dvije razine motivacije koegzistiraju u čovjeku. Pretpostavlja se da u središtu srca čovjeka on istinski želi učiti zbog učenja samog, no ponekad se na putu ispriječe prepreke i smetnje. Krajnji motiv, dakle, nikada nije pravi razlog za učenje; naprotiv, na njega se gleda kao na facilitatora za ono što je čovjek čitavo vrijeme želio.
Sagledavajući nagradu koja se stječe čineći dobro zbog njega samoga, zašto vjerovanje u nagradu i kaznu ima središnje mjesto u judaizmu? Malom djetetukoje dolazi u heder, dakle, nije rečeno da uči Tori kako bi odbilo bombone i čokoladice; ono dolazi učiti Toru jer je to dobro po sebi. Slova se premazuju medom kako bi mu se predočilo da je Tora slatka. Prava nagrada je intimna veza s duhovnim svijetom koju se nastoji osnažiti. To nikada ne postaje jedino središte pozornosti.
Uloga poticaja bolje se može razumjeti stavljajući je u širi kontekst uloge nagrade i kazne u Židovskoj tradiciji. Majmonides navodi kao jedan od trinaeset principa vjere vjerovanje da pravedni stječu nagradu, a grešnici dobivaju kaznu. S obzirom da je najveća vrijednost činiti dobro zbog njega samoga, zašto je to vjerovanje ima tako središnje mjesto u judaizmu? Zašto nije dovoljno vjerovati da je vrlina sama po sebi najveća nagrada? Trebalo bi biti dovoljno to što činimo dobro, čak i kada ne bismo vjerovali da postoji bilo kakava nagrada za naša djela. To je osobito iznenađujuće u svjtelu mišne koju smo naveli maloprije, koja kaže da ne smijemo biti kao sluge koje služe svoga gospodara zbog nagrade.
Odgovor glasi da nam je nagrada važna kao simbol vrijednosti. Prava vrijednost djela sastoji se u činjenici da je samo djelo, jer vršenje micve nas povezuje s B-gom, izvor sveg dobra. Međutim, to nije stvarnost koju možemo razumjeti. Neizbježno će, dakle, vjerovanje da nema nikakve nagrade za dobra djela dovesti do toga da ona počnu gubiti vrijednost u našim očima. Bilo bi to isto kao da kažemo da je duhovni svijet razdvojen od stvarnosti i nema moći da djeluje na njega.
Nadalje, vjerovanje da dobro može postojati bez da dovodi do promjene u stvarnosti stvara pretpostavku o neovisnom postojanju zla. Temelj naše vjere je B-žje jedinstvo, Onoga koji je izvor svega što se događana ovome svijetu. Svijetu na kojem postoji nenagrađeno dobro je svijet koji ne odražava silu B-žju koja prodire u sve sfere. Na taj način, služeći B-gu bez vjerovanja u nagradu je druga strana vjerovanja u B-ga samo zbog primanja nagrade. U jednom slučaju dobro se svodi na metafizičko; u drugom dobro je ograničeno na čisto fizički iskazivanje. Oba pristupa odražavaju značajno iskrivljavanje istine.
U ovom kontekstu od pomoći će nam biti shvaćanje razlike između različitih vrsta nagrada. Ja mogu reći svom djetetu da jede povrće zato da bi dobila desert, ili joj mogu reći da pojede povrće da bude zdrava i snažna. Desert je ono što možemo nazvati nagradom koja dolazi sa strane. Ona se proizvoljno izabire i nema nikakvih dodirnih točaka s jedenjem povrća. Iz toga slijedi da nagrada neće uvijekpomoći u jedenju povrća; ako je desert krema od kokosa, a moje dijeti ne voli kokos, ona nema razloga da pojede svoje povrće za ručak. Sdruge strane, zdravlje koje se stječe jedenjem povrća je nagrada koja prostječe iz samog čina, nagrada svojstvena samoj naravi povrća. Ona se ne može odvajati od čina. Razmišljati o povrću koje nema tu dobrobit znači smatrati povrće nečim potpuno drugačijim.
Majmonidesova ljestvica poticaja, dakle, je više od sredstva da se dijete privoli na težak zadatak. Malom djetetu čija je prva percepcija dobra tek osjetilna kaže se da Tora donosi slast. Kako dijete počinje vrednovati manje opipljive dimenzije, Tora mu se prikazuje kao glavni izvor duhovnih zadovoljstava. Poticaji koji se nude djetetu služe kao obrasci vrednovanja, ali ne kao njegova vrijednost. A vremenom i sazrijevanjem ti se obrasci nastavljaju pročišćavati.
Same nagrada i kazna nisu dostatni agensi za promjenu.
Možda taj koncept možemo pojasniti razmatrajući drugu mišnu: Ako ljubav ovisi o razlogu, onda kada razlog nestane, nestane i ljubav. No ljubav koja ne ovisi o racionalnom razlogu može opstati zauvijek (Avot 5:16). Ako želimo da ljubav odolijeva svim olujama života, ona mora biti ponad racionalnih razloga. Ona mora biti nesebična, ljubav po sebi, jednako kao što se učenje i vrline moraju njegovati zbog sebe samih, ako nam je cilj da ustraju i u nepovoljnim okolnostima. Pa ipak, sada kada smo utvrdili da vanjski poticaji poput bogatstva i ljepote slabi razlozi za ljubav, ljubav se razvija u vakuumu. Svi mi imamo razloge koji su nas isprva privukli našim prijateljima i bračnim partnerima.
Nesebična ljubav ne podrazumijeva da moramo proizvoljno i nasumično izabrati društvo u kojem ćemo biti. Nesebična ljubav je središnja vrijednost, a razlozi koji nas zbližavaju su pomagači te ljubavi i iskazuju zrelost naše zamisli o pravoj ljubavi. Tako će onaj tko je nezreo izabrati prijatelje na temelju na fizičke privlačnosti; s vremenom, on uči da je osobnost ili idealizam bolje mjerilo vrednovanja prijateljstva. Te „nagrade“ su nam podsjetnici na vrijednost prijateljstva. Na samom kraju, ispit prave ljubavi je naša sposobnost da nastavimo davati od sebe bez obzira na to što dobivamo zauzvrat. Ako nas naša ljubav napusti kada više ne stječemo koristi od našeg odnosa, to je znak, za početak, da naša ljubav nikada nije bila istinska. Nastavnik koji želi motivirati djecu, protivno njihovoj volji, na moralno i intelektialno napredovanje, mora dobro razmisliti kakve poticaje će upotrijebiti. Samo nagrada i kazna nisu dostatni čimbenici promjene.
Osnovna pretpostavka behaviorističke paradigme je da su sva bića otvorena za svaku vrstu manipulacije. Ali nakon prvotnih laboratorijskih uspjeha, počeli su se nakupljati dokazi koji pokazuju da postoje granice u vrstama ponašanja koja se mogu izazvati. Na primjer, štakore se može uvježbati da izbjegavaju određenu ukusnu hranu ako hrana sadrži sastojak koji izaziva povraćanje kod štakora. Doduše, oni nisu uspijevali naučiti izbjegavati hranu koja je dolazila zajedno s bolno snažnim svjetlom. U sklopu prirodnog repertoara štakora je izbjegavanje hrane koja izaziva mučninu. Ali unutar njihovog prirodnog repertoara nije povezivanje snažnog svjetla s lošom hranom.
Osim toga, životinje izvježbane da izvode kompleksne radnje kroz niz jednostavnih obrazaca ponašanja iz njihovog prirodnog repertoara, nastavljale bi činiti to samo dok su dobivale nagradu. Kada se količina nagradaistrošila, životinje su se vraćale svom uobičajenom ponašanju. Zbog toga dreseri životinja u cirkusu moraju davati nagrade životinjama često tijekom nastupa.
Sada znamo da postaje prirodna ograničenja u vezi toga što možemo nagraditi. Dijete koje nema nikakve sklonosti prema nekom zadatku neće reagirati na nijednu vrstu nagrade. A iz toga možemo još zaključiti da je jedna od poteškoća s ponašanjima koja su isprovocirana poticajima nestanak nagrada. Jednom kada se nagrade uklone, ponašanje će se polagano gubiti.
Još jedna poteškoća je pronalaženje odgovarajuće nagrade. Nastavnik koji nudi nagradu koja dijete ne zanima, u biti, učvršćuje poimanje da je traženo ponašanje bezvrijedno. Tako će slijedeći puta biti još teže motivirati dijete. Ako je pak, ponuđena nagrada veća nego bi trebala biti, to šalje poruku da je zadatak toliko težak da se za njega mora ponuditi kompenzacija. Kada se jednom nagrade uklone, dijete je manje sklono prirodno težiti željenom ponašanju.
Tako, s čisto pragmatičnog gledišta, može biti popriličan izazov stvoriti sustav nagrađivanja koji će funkcionirati. Ali problem koji još više obeshrabruje kod nagrađivanja djece je ono što se događa kada nagrađivanje uspije. Osnovna pretpostavka u biheviorističkom svemiru koji se vrti oko nagrađivanja je da je ponašanje jedino što je bitno. Međutim, usmjeravajući pažnju na izvanjsko, nastaje temeljna promjena u naravi onoga što se uči.
Velik broj istraživanja je pokazao da kad se djeci ponudi nagrada, njihovo učenje je površnije. To je sveprisutni fenomen. Studenti mogu zapravo biti motivirani da popamte ono što moraju znati kako bi dobili dobru ocjenu, ali su manje skloni tražiti odgovarajući ili smisleni rad, ili istražiti ostale aspekte tog predmeta koji se ne zahtijevaju. Izaziva se manje kreativno razmišljanje, a više je stresa, koji u konačnici radi protiv dubinskog učenja. Ako je svrha školovanja, sa svim njegovim nagradama i priznanjima, stvaranje ljudi koji će učiti tijekom cijelog života, ova metoda je očajan promašaj.
Isto tako i mentori, kojima je ponuđena nagrada za uspješno podučavanje male djece nekoj igri, više su nestrpljivi sa svojim učenicima od onih kojima je nije ponuđen paket nagrada. Nagrada udaljava mentora od usmjeravanja pažnje na učenje. Kada su nagrade vezane uz podučavanje drugoga, mentori postaju manje strpljvi i s manje razumijevanja za poteškoće svojih učenika. Lako možemo zamisliti da hesed projekti kojima se zarađuju bodovi i nagrade pomiču fokus s dobročinstva, suosjećanja i brige na isticanje vlastite sposobnosti da se lako zaradi priznanje. Naporni ljudi postaju neprijatelji, umjesto da postanu ljudi koji izazivaju našu sućut.
Bihevioristički pristup osuđen je na propast stoga što nismo u stanju motivirati bez intimnog razmatranja unutarnjeg života pojedinca. Poticaji su djelotvorni samo u onoj mjeri u kojoj se dotiču našeg unutarnjeg života, pomažući duši da uzraste u svom razumijevanju vječnih vrijednosti. Mi ne možemo manipulirati i tjerati na promjene. Moramo oblikovati vrijednost i nadahnuti naše učenike da sami posegnu za time.
Zapravo, sama naša povijest je svjedočanstvo o neuspjehu trajnog efekta nagrade i poticaja u nedostatku unutarnje promjene. Najveći trenuci slave našeg naroda dogodili su se prilikom Izlaska iz Egipta, i onda 49 dana kasnije na Sinaju. Blagostanje, sloboda, postajanje nacijom, smisao i intiman odnos s B-gom, sve nam je to darovano u manje od dva mjeseca. Pa ipak, 40 dana kasnije, u prvom trenutku krize, Židovi su načinili Zlatno tele. Ovo iskustvo nije prodrlo unutar njihovih bića i bilo je promašaj. I zbog toga su prve ploče sa zapovijedima bile uništene.
Kasnije je Mojsije pomogao Židovima da shvate što su izgubili i kakva je promjena potrebna da bi bili sudionici zavjetnog odnosa s B-gom. Četrdeset dana oni su se molili i bavili se iskrenom tešuva, pokajanjem. Druge ploče su im dane bez one velike pompe i glamura koji su pratili davanje prvih ploča. Bio je to jedan tiši, poniziniji događaj. No, ploče ovog drugog saveza i danas stoje nedirnute.
Jedna stara hasidska anegdota govori o Židovu koji putuje s konjem i kolima da bude sa svojim učiteljem na Velike blagdane. Njih trojica putuju dug i težak put do Mezeriča: konj, vozač kola i hasid. Konj, naravno, putuje samo zato da izbjegne udaranjem bičem od vozača kola i zato što će ga nahraniti s zobi na kraju puta. Vozač kola putuje što će mu dobro platiti na kraju puta. A Židov putuje zato da može učiti od svog učitelja. Sve njih motiviraju različite stvari, a ipak, zajedno, putuju do Mezeriča.
Tako je i s nama na našem životnom putu. Postoji „konj“ kod svakoga od nas, motiviran svjetovnim, poput fizičkog zadovoljstva i straha od boli. Postoji i „vozač kola“ koji se izdiže iznad animalističkog: financijska naknada je izrazito ljudska, a ipak beznačajna. A onda je tu uzvišeni dio nas koji prepoznaje najdublji smisao: unutarnji „student“ putuje svome gospodaru. Istina je da svi mi putujemo zajedno, student plaća vozaču kola, vozač kola hrani konja, a konj vuče putnike za sobom kako bi dobio hranu. Ali mi nećemo stići do Mezeriča ako dozvolimo konju da vodi. Hasid mora zadati odredište.
14932/17698